Škrinja, švelja i špajz

 Zašto sjediš sam večeras? Opet su fragmenti sjećanja izašli na površinu dlanova.  Ostavili te kao ribara bez broda i sa mrežama koje su pokidane. Kotrljaš dane, iz osame gledaš ovaj grad što se budi kad svi odlaze da spavaju. Ožiljke si sakrio pramenovima kose. Ali u tvojim očima se oslikavaju. Ćuti ti se. Kome je u ovo vrijeme danas više do priče. Ne možeš ti biti dio slike u kojoj nemaš slobodu. Ti se otimaš iz ovog vremena. Pomjeraš mu dane i kradeš sate. Hrliš prema budućim danima, a prošlost te vuče za rukav. U sadašnjem trenutku držiš u rukama kovanice. Da čuješ eho metala i da te kao sat probude ako slučajno doluta san. A nema ga, neće san u nemirne misli.  Jer ako probaš zaspati kaleidoskop slika se vrtoglavo kao vodopad obruši na tebe.  I dišeš kao da si zarobljen na planini. Čuješ samo eho svog glasa. Ostavljen od ljudi što su te do juče tapšali po ramenu. Sad si im samo odmetnik koji  nije stao rame uz rame sa njima. Ne razumiju te, nikad i nisu, vjeruj mi. Gledaju te u oči

Rekao je.. Ne očekuj od mene da ti budem vrijeme u nevrijeme. Kompas u vrtlogu života, tvoja pjesma i nota. Ne očekuj od mene da ostanem, ja odlazim niz ulicu. Čuvaj draga taj osmijeh na licu, mene ne čuvaj u srcu. Ako ti se neko približi, pusti da se u tvoje srce nastani. Ne budi kao ja što bježim od ljubavi voljena. Ostani vjerna sebi, baš onakva kakvu te znam. Ne očekuj od mene da sa ovih usana krenu nježne riječi. Ti znaš da sam ih djelima volio reći. Ne očekuj od mene da se vratim u sitne sate. Ne piši mi ...čekam te. Ko još čeka buntovnika iz daleka. Ne očekuj da pred očima tvojim izgovorim ja te volim. To sam ti rekao davno i to stoji. Ne  mjeri se izgovorenim volim te, koliko te volim. To u meni postoji, znaju damari tvoji. Kad me pogledaš, ti sve znaš. Da ti riječ ne kažem, ti razumiješ. Ne očekuj od mene uspomene ja sam ih odavno spakovao u kofere. Stalo mi je do tebe, zato koraci moji odlaze. Znam da je ovo sve izgovor, zar ne. Kad voliš ne ostavljaš, već ostaješ. Budi sigur