Škrinja, švelja i špajz

Odlutam u svoje odaje i naslikam slike. Odlutam često i ponekad se sakrijem. Iznjedrim riječi pa ih dlanovima stavim na papir da ih zagrli. Zakopčam rajferšlus  na srcu. Obložim osmijeh na licu sa nekoliko slojeva od zagonetki i brojeva. Zakopčam dušu jer ima vjetrova i snjegova ima. Na dlanovima more i školjke pješčanim plažama mog bića što lutaju. Ja kao ja, skrojena od tkanina osjećanja i čuvar planina. Uhvatim u svoju torbu magle jeseni, jutarnju rosu stavim u bocu. Iskradem se iz ulica, zašnjiram ih kao cipele i koračam samo meni znanim putevima. Pričam li kome o mojim ćutanjima.  Da li ih stavim na sto kao jutranje novine ili ih čuvam na policama tamo među knjgama. Odgovaram li na znatiželjna pitanja ili ih samo pogledam kad me pitaju. Htjeli bi ljudi znati kako se pišu slova i vežu u rječi. Htjeli bi znati od čega li sam to satkana. Koga volim i da li se u svijetu priča ljepše sanja. Ili se budnim očima vide ljepote koje mašta dotakne nježnim dodirom. A ja, kao ja, svoj...

Laste dolaze pod naše prozore.  Znaju sve što znamo ti i ja. Pričaju u sjeni kestena o danima prošlog Oktobra.  Znaju da si mi bio drug, pričaju mi o tome dok odlaze na jug. Priznala sam im da sam te zavoljela. Jesen 2023. voz, za Sarajevo kreće, pružaš mi svoju ruku, ostavljaš mene i Banjaluku. U zagrljaju tvom, da putujem sa tobom. Nebom iznad naše ulice laste odlaze u toplije krajeve.  Djeca puštaju zmajeve od papira. Eh, da imam krila, da poletim sve do Baščaršije.  Da mi golubovi slete na dlanove i da čujem tvoje korake kroz ulice. Da se šunjamo kroz tramvaje i da šetamo pored Miljacke. Eh, da imam krila, sad bih pored tebe bila. Zagrlila bih te u sutonu tu u sjeni kestena svirala bi sonata jesenja. I oteo bi se jedan uzdah u grudima, bila bih sama među ljudima, bez tvog dodira. Ja sam se probudila iz sna u kom je svirala sonata jesenja. Tamo u sjeni kestena pričala sam sa lastama. Još čuvam u ormaru tvoj kaput i bas gitaru. U džepu pronađem kino ulaznice i stih...

Zašto sjediš sam večeras? Opet su fragmenti sjećanja izašli na površinu dlanova.  Ostavili te kao ribara bez broda i sa mrežama koje su pokidane. Kotrljaš dane, iz osame gledaš ovaj grad što se budi kad svi odlaze da spavaju. Ožiljke si sakrio pramenovima kose. Ali u tvojim očima se oslikavaju. Ćuti ti se. Kome je u ovo vrijeme danas više do priče. Ne možeš ti biti dio slike u kojoj nemaš slobodu. Ti se otimaš iz ovog vremena.  Pomjeraš mu dane i kradeš sate. Hrliš prema budućim danima, a prošlost te vuče za rukav. U sadašnjem trenutku držiš u rukama kovanice. Da čuješ eho metala i da te kao sat probude ako slučajno doluta san. A nema ga, neće san u nemirne misli.  Jer ako probaš zaspati kaleidoskop slika se vrtoglavo kao vodopad obruši na tebe.  I dišeš kao da si zarobljen na planini. Čuješ samo eho svog glasa. Ostavljen od ljudi što su te do juče tapšali po ramenu. Sad si im samo odmetnik koji  nije stao rame uz rame sa njima. Ne razumiju te, nikad i nisu, vje...

Rekao je.. Ne očekuj od mene da ti budem vrijeme u nevrijeme. Kompas u vrtlogu života, tvoja pjesma i nota. Ne očekuj od mene da ostanem, ja odlazim niz ulicu. Čuvaj draga taj osmijeh na licu, mene ne čuvaj u srcu. Ako ti se neko približi, pusti da se u tvoje srce nastani. Ne budi kao ja što bježim od ljubavi voljena. Ostani vjerna sebi, baš onakva kakvu te znam. Ne očekuj od mene da sa ovih usana krenu nježne riječi. Ti znaš da sam ih djelima volio reći. Ne očekuj od mene da se vratim u sitne sate. Ne piši mi...čekam te. Ko još čeka buntovnika iz daleka. Ne očekuj da pred očima tvojim izgovorim, ja te volim. To sam ti rekao davno i to stoji. Ne  mjeri se izgovorenim volim te, koliko te volim. To u meni postoji, znaju damari tvoji. Kad me pogledaš, ti sve znaš. Da ti riječ ne kažem, ti razumiješ. Ne očekuj od mene uspomene ja sam ih odavno spakovao u kofere. Stalo mi je do tebe, zato koraci moji odlaze. Znam da je ovo sve izgovor, zar ne. Kad voliš ne ostavljaš, već ostaješ. Budi s...