Odlutam

Odlutam u svoje odaje i naslikam slike.

Odlutam često i ponekad se sakrijem.

Iznjedrim riječi pa ih dlanovima stavim na papir da ih zagrli.

Zakopčam rajferšlus  na srcu.

Obložim osmijeh na licu sa nekoliko slojeva od zagonetki i brojeva.

Zakopčam dušu jer ima vjetrova i snjegova ima.

Na dlanovima more i školjke pješčanim plažama mog bića što lutaju.

Ja kao ja, skrojena od tkanina osjećanja i čuvar planina.

Uhvatim u svoju torbu magle jeseni, jutarnju rosu stavim u bocu.

Iskradem se iz ulica, zašnjiram ih kao cipele i koračam samo meni znanim putevima.

Pričam li kome o mojim ćutanjima. 

Da li ih stavim na sto kao jutranje novine ili ih čuvam na policama tamo među knjgama.

Odgovaram li na znatiželjna pitanja ili ih samo pogledam kad me pitaju.

Htjeli bi ljudi znati kako se pišu slova i vežu u rječi.

Htjeli bi znati od čega li sam to satkana.

Koga volim i da li se u svijetu priča ljepše sanja.

Ili se budnim očima vide ljepote koje mašta dotakne nježnim dodirom.

A ja, kao ja, svojim putem idem.

I često, tako često odlutam u planine i pustim vjetrove da mi kose zamrse.

Čujem kako ljudi pitaju ko sam i zašto odlutam.

Obučem svoja nadanja i ugriju me kao topli džemperi jeseni.

Kad svi u snove uplove ja štrikam te iste džempere i ostavim ih kao darove na pragove.

Sakrijem se u jednu planetu da me ne pronađu.

Izađem  kad sunčeve zrake zađu u sutonu i pričam zvjezdama o ljudima.

O čudima koja u sebi imaju.

O tome kako umiju još da vole i da pruže ruke jedni drugim.

Odlutam sa planete i pustim vjetar da džempere plete.

Idem ulicama dječijeg srca, ja kao, ja lutalica.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay