Ti ideš svojim putem

 Zašto sjediš sam večeras?

Opet su fragmenti sjećanja izašli na površinu dlanova. 

Ostavili te kao ribara bez broda i sa mrežama koje su pokidane.

Kotrljaš dane, iz osame gledaš ovaj grad što se budi kad svi odlaze da spavaju.

Ožiljke si sakrio pramenovima kose.

Ali u tvojim očima se oslikavaju.

Ćuti ti se.

Kome je u ovo vrijeme danas više do priče.

Ne možeš ti biti dio slike u kojoj nemaš slobodu.

Ti se otimaš iz ovog vremena. Pomjeraš mu dane i kradeš sate.

Hrliš prema budućim danima, a prošlost te vuče za rukav.

U sadašnjem trenutku držiš u rukama kovanice.

Da čuješ eho metala i da te kao sat probude ako slučajno doluta san.

A nema ga, neće san u nemirne misli. 

Jer ako probaš zaspati kaleidoskop slika se vrtoglavo kao vodopad obruši na tebe. 

I dišeš kao da si zarobljen na planini. Čuješ samo eho svog glasa.

Ostavljen od ljudi što su te do juče tapšali po ramenu.

Sad si im samo odmetnik koji  nije stao rame uz rame sa njima.

Ne razumiju te, nikad i nisu, vjeruj mi.

Gledaju te u oči i govore svoje istine, a tvoju ne slušaju.

Vide te, onako kako žele da te vide.

Zato si se odvojio od njih. Jer šta god da kažeš, oni će reći drugačije.

Jesi se ti to umorio od objašnjavanja, od borbe za riječi koje imaš reći.

A ti olovkom ljevom rukom iste ispisuješ po sveski svog bića.

Nemoj ih ćutati. Papir će to sačuvati.

Ne trebaju njima heroji kao što si ti.

Ti ideš svojim putem, njihovim nikad išao nisi.

Niti ćeš.

Ne shvataju oni tvoje biće.

Stranac si im više nego ljudi koje sretnu usput.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay