Ti ideš svojim putem

Zašto sjediš sam večeras?

Opet su fragmenti sjećanja izašli na površinu dlanova. 

Ostavili te kao ribara bez broda i sa mrežama koje su pokidane.

Kotrljaš dane, iz osame gledaš ovaj grad što se budi kad svi odlaze da spavaju.

Ožiljke si sakrio pramenovima kose.

Ali u tvojim očima se oslikavaju.

Ćuti ti se.

Kome je u ovo vrijeme danas više do priče.

Ne možeš ti biti dio slike u kojoj nemaš slobodu.

Ti se otimaš iz ovog vremena. 

Pomjeraš mu dane i kradeš sate.

Hrliš prema budućim danima, a prošlost te vuče za rukav.

U sadašnjem trenutku držiš u rukama kovanice.

Da čuješ eho metala i da te kao sat probude ako slučajno doluta san.

A nema ga, neće san u nemirne misli. 

Jer ako probaš zaspati kaleidoskop slika se vrtoglavo kao vodopad obruši na tebe. 

I dišeš kao da si zarobljen na planini. Čuješ samo eho svog glasa.

Ostavljen od ljudi što su te do juče tapšali po ramenu.

Sad si im samo odmetnik koji  nije stao rame uz rame sa njima.

Ne razumiju te, nikad i nisu, vjeruj mi.

Gledaju te u oči i govore svoje istine, a tvoju ne slušaju.

Vide te, onako kako žele da te vide.

Zato si se odvojio od njih. 

Jer šta god da kažeš, oni će reći drugačije.

Jesi se ti to umorio od objašnjavanja, od borbe za riječi koje imaš reći.

A ti olovkom ljevom rukom iste ispisuješ po sveski svog bića.

Nemoj ih ćutati. Papir će to sačuvati.

Ne trebaju njima heroji kao što si ti.

Ti ideš svojim putem, njihovim nikad išao nisi.

Niti ćeš.

Ne shvataju oni tvoje biće.

Stranac si im više nego ljudi koje sretnu usput.

Gledaš grad u kom žviš godinama, a osjećaš se kao stranac.

Zastaneš nassred ulice i ljudi prolaze pored tebe.

Na trenutak ti se učini da ćete pozdraviti i ti zaustiš da ih otpozdraviš, a oni produže dalje.

Znam taj osjećaj.

Shvatam te.

Prošla sam isto i danas je tako.

Ne brini ovdje se ništa ne mjenja ili gotovo ništa.

Staviš ruke u džepove i u džepovima skupiš šake. 

Osjetiš hladnoću u ljudima.

Odlaziš u svoj dom. 

Tamo bar znaš da još ima topline i da ti ćutljivi zidovi umiju više riječi zboriti nego ljudi.

Ti ideš svojim putem koji mnoig ne razumiju.

I ne trebaju razumjeti, vjeruj mi.

Ostani ono što jesi, čovjek koji  suze i osmijeh ima na licu baš onako kako osjeća.

Ljudi su to zaboravili jer emocije lica su projekcije koje nisu stvarne.

Gledam te i vidim ono što ti ne vidiš u pogledu na ogledalo.

Vidim čovjeka koji sa svim ožiljcima još uvijek umije da se nasmije ne samo usnama već i očima.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay