Kao da me znaš

Ja sam, tinta u nalivepru koju izliješ i pišeš.

Knjiga u tvom koferu koju čitaš, kad svi odu.

Putnik voza koji dolazi.

Sjediš preko puta mene i gledaš me u oči.

Osjećaš, kao da me znaš.

Gledam i ja tebe tebe u oči i znam da se znamo, odavno.

Ja te probudim iz sna i pričam ti priče na peronima ljubavi.

Tu smo se sreli.

Ja sam toplina koju osjetiš u hladnim noćima.

Boja sam, indiga.

Ja sam, vjetar koji ti prkosi i šešir nosi.

Izmamim ti osmijeh na lice.

Djevojka sa dušom ptice.

Dok voz šinama kroz gradove prolazi, zarumenili su mi se obrazi.

Tako je uvijek kad se sretnem sa tobom.

Sa ovih usana kreću riječi i pričam o nama.

Ima godina pet kako si došao u moj svijet.

Vratio si se u ovo vrijeme za ambleme.

Teklo je vrijeme godinu dana i ćutalo o nama.

Zašto je stalo sad za susret tebi i meni.

Jednom čovjeku i jednoj ženi.

Zašto je na trenutak zaustavilo pjesme na radiju i poteze slikarevog kista.

Zato da bi se srele tvoja i moja duša ista.

Ja sam, dah vjetra i zalutali putnik na tvom planetu.

Ja sam, neko ko živi u svom svijetu.

Rijetko budem među ljudima.

Ali noći te tvoji koraci su pozvali moje.

Bila je to noć indigo boje.

Postala sam tinta u tvom peru, skrivena knjiga u tvom koferu.

Rekao si da sam djevojka sa dušom ptice. 

Dok si milovao tvojim rukama, moje lice.

Gledam te dok prolaze gradovi znam da znaš gdje su naši peroni ljubavi.

Naći ćeš me tamo i sjetićeš se da se znamo.

Sad se probudi iz sna traži me u nalivperu i boji indiga u tvom romanu naše ljubavi.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay