On je umjetnik stihova i slikar čudesa

Svijet tone u dubine vasione.

U snove.

Kao odjeća, misli postaju tijesne, čujem riječi pjesme.

Taman da uplovim u snove, u otkucaju sata, neko zvoni na vrata.

Gledam kroz ključaonicu, pred vratima poznat lik.

Ulični umjetnik.

Otvaram vrata i gledam ga u oči.

Otkud ti u ovo doba noći?

Izvini što dolazim kasno nisam imao gdje drugo poći.

Treba mi razgovor u dvoje i jedna šetnja.

U tvojim očima vatre gore.

Tvoje usne nježno zbore.

Treba mi bijeg od zavojitih ulica, skrivanje od sebe 

iako se pronađem u pogledu na ogledalo.

Prošetajmo ulicama, ponesi kišobran i nacrtaj po noći dan.

Ponesi knjigu da je čitamo dok hodamo.

Uzmi radio na baterije da plešemo kod uličnih fenjera.

Ja sam umjetnik stihova i slikar čudesa.

Moje cipele su kistovi a šeširi stihovi.

Ljudi žive u utopiji.

Ti i ja, mi smo drugačiji.

Uzimam kišobran, a kiše ni na vidiku.

Gledam kako svojim cipelama slika- sliku.

Iz šešira pušta stihove i znam u golubove će da se pretvore.

Na njegovm džepu mantila nacrtana su krila.

Priča mi o slobodi i tajnama prirode.

Gledam tog čovjeka, kojeg znam tek iz viđenja.

A riječi teku sa njim kao sonata.

Znaš zašto sam došao pred tvoja vrata.

Ne.

Zato jer, u tebi ima nešto što dosad nisam sreo.

Gledao sam te, kako poput djeteta šetaš u ruševinama svijeta.

I kako blagim dodirom rukama svojim sastavljaš pukotine.

A ja, ja sam vidio da u svijetu koji tone sve do Kolskog točka

ima nade i ja te čuvam. 

Ne dam da te ova utopija u kojoj se skrivaju ljudi noću uspava i jutrom budi.

Slušala sam njegove riječi, šetali smo te noći.

Kad je jedan ulični umjetnik odlučio na moja vrata doći.

Znam da me čuva taj slikar čudesa i često svrati tu pred moja vrata.

U otkucaju sata ostavi stihove i poželi mi ljepe snove.

Autor teksta: Milena Vujinović