Roman je srce

Ptice lete, negdje u daljini čuje se muzika.

Otvaram ormar i kroz prozor čujm povjetarac.

Iz ormara vadim knjige. Pakujem ih u kofere. Uzimam pero i papir, sjedam za sto.

Pišem pismo. Ostavljam ga sa strane na hrpu pisama napisanih koja još nisam poslala.

Poslaću ih sutra ili nekog drugog jutra.

U svakom pismu jedna stranica otisnuta iz srca.

Roman je srce kad vam kažem.

Pita se tu i duša.

Prolazim kroz grad kao umjetnik i pismima otisnutim iz duše presvlačim se u nježno biće. 

Bez šešira ne idem. Balansira sa vjetrovima, reflektuje sunčeve zrake.

Vidim kako me ljudi gledaju, ali me ne vide i ne znaju.

Osmjehnu se, slegnu ramenima naprave kolut naprijed očima ili odmahnu rukom.

Sjednem na stolicu na rasklapanje. I ona putuje sa mnom. Imam i stol koji se rasklapa. 

Izvučem kao mađioničar hrpu papira koji kao da su spojeni spajalicama. 

Kompozicija voza nastaje u tom trenutku.

Zastaju svi ti ljudi što su se čudili mom biću.

I ja krećem da pišem. Olovka leti po papiru

Vjetar pomjera šešir, a sunce ga odgovara od te namjere.

I ne pišem ja samo, jok ja i crtam.

Nacrtala sam portrete i dozvolila svakom slovu da se zaplete 

što sa mojim mislima, što sa pismima.

I sad, gledaju oni mene i dalje.

Ja podignem pogled pa pravo u oči ih pogledam.

Nasmijem se.

Da ti je tek onda čuda vidjeti.

To ne znaš ko od njih prije na koju stranu leti.

Svi kao negdje krenuli i nešto rade.

Pa se sudare jedni s drugima.

Ja spustim pogled i nastavljam da pišem i crtam. 

Opet oni iza ćoškova pogledaju.

Kao djeca su, vjerujte mi.

Znam šta misle, a da nisu rekli ni riječ sa usana.

Tako prođu sati. Ja spakujem papire pa ih vratim u ruksak, kao mađioničar što vrati golubove u šešir.

Oni sve gledaju i čekaju šta će se dalje događati.

Ostavim stolicu i sto, vratiću se kasnije po njih.

Sakrijem se iza ćoška, kad imam šta i vidjeti.

Svi prišli stolu i stolici kao da umiju da pričaju, pa ih sve neka pitanja zapitkuju.

Prišunjam se kao vjetar mom šeširu i kažem izvolite gospodo.

Ostali u čudu, tiši od tišine.

Rekoše li vam sto i stolica ono što vas zanima?

Jedni odmahnuše glavama, a drugi progovoriše riječima.

Izveli ste predstavu i reći ću vam divan tekst u scenariju koji sam gledajući vas pisala.

Sklapam sto i stolicu, a svi imaju upitnike na licu.

Nasmijte se ljudi kad vas iz hipnoze umjetnik probudi.

Nasmijaše se svi odreda.

Ja krenuh niz ulicu s osmijehom na licu.

 Za mnom idu sto i stolica.

A u torbi napisan roman srca.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay