Zagrljaj djeteta

Vidimo li djecu oko nas?

Čujemo li ono što njihove duše govore bez riječi?

Svako jutro prije podne i svaki dan poslije podne vidim majku kako ide sa četiri djeteta ulicom.

Jedno dijete ide u školu.

Bio je snjeg i hladno gledam kroz prozor i vidim ih kako idu ulicom i jedno dijete nosi, 

drugo vozi u kolicima i pored nje ide još dvoje djece.

Gledam i krenu čovjeku suze.

Kolica ne mogu proći kroz snjeg, jedna djeca se raduju a druga plaču.

I meni krenu suze. Dotakne me kako danas ljudi sami vode svoje borbe.

Ne traže ništa, ponosno idu svojim putem.

Prišla bih da pitam treba li pomoć. Ali vidim ponos na njenom licu.

Majka, kao majka i kad je nemoguće ona ide svojim koracima da bi i njena djeca mogla proći.

Taman, bio i snjeg koji pada neprestano i vjetar koji isti snjeg nanosi.

Pitam se tako, je li imaju topli dom, kako se snalaze. 

Čekaju tatu da dođe sa posla.

Igraju se, izvode nestašluke uobičajene za djecu.

Dijete koje ide u školu piše zadaću i krajičkom oka prati ostalu djecu kako se igraju.

Mala djeca koja svijet gledaju očima dobrote.

Zamišljam i razmišljam o slikama koje vidim svakodnevno u toj našoj ulici u ulicama koje prolazim.

O ljudima koje sretnem, koji se osmjehnu, koji su zamišljeni i traže ima li nekog na stazama kojim hode ko će ih saslušati i čuti.

U domovima koji imaju toplinu odrastaju djeca. Postoje domovi u kojim je hladno i tu djeca rastu.

Listaju se slike kao fotografije u albumima ovog vremena. 

U dječijim očima vidi čovjek sreću ali duša me zaboli kad vidim u tim očima suze.

Djeca trebaju odrastati u sigurnosti doma, igrati se bezbržno sa drugarima.

Danas, djeca ranije odrastu jer ne žive u uslovima koji su im potrebni.

Kad god vidim, pročitam ili čujem priče koje dotaknu srce i dušu kažem, čuvajmo djecu.

Djeca su korak naših koraka i sutra će postati ljudi.

Sutra će u njihovim sjećanjima biti dani kad je bilo hladno, kad kuća nije imala prozora i kad su zajedno za stolom djelili krišku hljeba.

Kad vidimo te oči i male ruke što zagrle svijet svojom dobrotom i maštom, znajmo da je na nama da im pomognemo i pružimo ruke da se njihove oči smiju.

Da odrastu kroz svoju maštu i sigurne ulice, tople domove i da koračaju sutra kao sretni ljudi.

Idem ulicom i vidim djecu o kojoj sam vam pisala i kažem čuvajmo svu djecu jer jednog dana djeca koja će odrasti će čuvati svoju djecu.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay