Škrinja, švelja i špajz

Rekla sam da odlazim.  Rekao si da ostanem.  Da nismo istekli, jedno- drugom sve rekli. Ostala sam. Otišao si ti. Ironija jedne ljubavi. Za tebe, mi smo bili samo putnici, crno-bijeli filmovi. A ja sam nas uvijek vidjela u boji. Šašava Kazablanka i Snjegovi Kilamandžara. To su filmovi koji me na tebe sjećaju. Skriven si u jednom pogledu na ogledalo. A kao da si pored mene. Tako sam te crtala Dž. Iz sjećanja. Za tebe mi smo bili dvije duše koje se razumiju. Onda si rekao da me ne razumiješ. Ironija tvojih tišina. Dok negdje sad, prolaziš kroz tvoj grad i riječi govoriš. Mudro ćutiš u svojim zimama, nikom ne govoriš o nama. Rekao si znaju svi da tamo negdje postoji djevojka. Ti sve svoje osjećaje staviš u džepove. Tvoje ruke zime ne vole. Kažeš da je ljubav sve što potrebno nam je. E Dž, zašto ti bježiš od ljubavi. Za tebe mi smo bili melodija pjesama, pisma čuvana. U koferu ispod tvog kreveta. Dah vjetrova, sudar svjetova i dodir dlanova. Za tebe mi smo bili pročitano pismo, ko...

Otvori prozore i pusti radio. Slušaj sad 253 koraka od sjećanja, 255 ostavljenih tragova i 257 pisama.  Ostavljenih na mjestima koja voliš. Pročitaj, ako ti bude srcu milo.  Ako ne, ti nastavi dalje. Ostavi pticama mrvice hljeba. Obraduju se. U čudu si, znam. Nisam Svemirac i neću zauzeti tvoju planetu. Mada se ti i ja lično ne znamo, ja tebe na neki način znam. Nije jasno ni meni, ali znam te. Ne radim na radiju, samo sam malo pozajmila ovu frekvenciju. Imam nekoliko minuta da ti sve objasnim. Ja sam iz daleka, ali i izbliza. Slažem vinil ploče i ostavljam ih u poštarskim sandučićima. Jednu sam ostavila i tebi. Znam da voliš slušati Rundeka i koju pjesmu voliš. Dobro, znam i to da nemaš gramofon. I njega sam ti ostavila na jednom od tragova.  Ponesi sa sobom nešto u šta možeš spakovati sve darove. To su sitnice ne brini. Nisam ti kupila planetarij. To svakako ne bi moglo stati u tvoj auto. Mogu ti napraviti maketu, ali kako da uđeš u nju i da posmatraš zvjezde.  Tel...

Stojim pred tobom i gledam te u oči. Vraćam film, kasna noć, sjedim za stolom i večera se hladi. Kišne kapi idu niz prozore na staklo stavim dlanove.  I sve riječi u jedno čekanje stanu, idu isti filmovi na Tv ekranu. Upalim radio i pustim pjesme. Upalim fenjere od iluzije. Umio je da me nasmije. U morske mreže smo zapleteni.  Stranci smo postali ti meni, a ja tebi. Mi smo školjke što rađaju bisere.  Umjesto njih stavim kapi kiše na dlanove. Pa ih stavim oko vrata. Pomjerim kazaljke sata. A u meni ostavljeni tragovi kad proljeće dolijeće sa lastama. Kapetane, sve stane u riječi dodir liječi. Ustajem iza stola, ostavljam večeru da stoji. Ako nekad dođu koraci tvoji. Čuću ih kako prolaze kroz hodnik i dolaze za sto. Vidjeću ti oči u noći. Ostavio si brodove da plove. U mrežu se ulove školjke koje skrivaju bisere. Stavićeš mi na dlanove ruke i uzeti kišne kapi.  Pa ih nanizati oko mog vrata. Vratićeš kazaljke sata. Kapetane, sve stane u poglede tvoje. U mreže smo zaplet...

Letjeli su leptiri sa krilima od kišnih kapi. Sve je dobilo smisao kada si napisao...Čuvam te. I ostavio tu poruku na stolu, pored stavio šolju sa kakaom. Gledala sam kroz prozore naših nadanja leptire kako lete sa krilima od sunčevih zraka. Probudili su se iz sna koji su sanjali. Ti i ja smo se čekali u pričama koje su pisali. Djevojka, od papira slomljenih krila izlazi iz mastila. Postali smo muzika i utjeha. Čovjek od stihova čita priču o meni. Uzima na svoje dlanove listove ne znajući da tako grli me. Kišne kapi su padale, oči se nadale da će sunčeve zrake biti utočište leptirima. Čovjek priča priče za laku noć, san ne dolazi krila ne zarastaju. Djevojka od papira lječi krila muzikom iz tvog gramofona. Vinil ploča se okreće u krug. Na tvojim dlanovima, ostaje boja indiga. Ja sam rođena slovima iz mastila. Gledala sam leptire kako kišne kapi i sunce pozovu na ples. Budni iz sna, a ti i ja u pričama od mastila. Romantična drama utjeha za nas. Čujem ti glas, dok leptiri lete u vrtovim...

Gledaj me u oči i reci da ovo što sad gledamo nije srušen svijet.  Da ćemo ga mi ljudi opet izgraditi svojim rukama. Pogledaj me u oči a da ne skreneš svoj pogled i reci mi da je opstalo još iskrenosti u ljudima.  Da nisu spakovali svoje kofere, otišli iz domova.  A sve ono ljepo što imaju ostavili zaključano u tim zidovima koji sami stoje. Reci mi da nismo prirodu ostavili samu, već da još imamo sluha za njenu melodiju. Sve to mi reci, a onda sjedni sa mnom za sto da kao ljudi razgovramo. Jer inače razgovaramo kao dva stranca koja pitaju za neku ulicu i šta ima novo kod nas. Pričaj mi jer želim čuti tvoj glas i kako se osjećaš, ne kako si, već šta je u tebi. Nemoj mi pričati o tome kako si dobro. Jer slike koje postaviš na beskonačne tragove u vremenu prelistanih priča nisu odraz tebe. To su maske koje odaju više nego da ti lice pravo vidim. Autor teksta: Milena Vujinović Slika preuzta sa sajta: Pixabay