Škrinja, švelja i špajz

Ko može da zna našim mislima pute.  Kad ih obučemo u kapute i izađemo vani. U cipelama sa poderanim đonovima.  A nema obućara da ih zakrpi. A mi plešemo na kiši. I ko može da zna gdje sam se sakrila u tonovima jeseni i ko može da zna nešto više o meni. Gledaju mi lice misle da mi čitaju srce. A ne znaju da se dubine mog bića ne otkrivaju u pogledu  i osmijehu. Ko može da zna kako se u meni sanjaju sva godišnja doba. I koliko je teška moja torba što je nosim na leđima. I ko može da bude pandan mojim snovima. Da zagrli moj svijet, a da ne pobjegne. Ko može sa mnom da sjedne za sto i da satima ćutimo. Ko može suze da obriše i osmijeh da napiše.  Onaj osmijeh, što traje.  Prođe sa mnom kroz kiše i da slobodu diše. Ko može da ostane, kad mu dođe da ode. Ako postoji taj neko, pa čak i da je daleko. Onda da krenemo zajedno da tražimo našim mislima topli dom. Ko može da zakrpi đonove da kiše ne prolaze. Ko ima dobrotu u sebi da bude tvoj put.  Kad ugrije sunce da n...

To što smo htjeli jedno drugom reći, rekli bi pjesmama. Čuvali tajnu na usnama. Bile bi nam to mape za korake. Da tvoj pogled, moj pronađe. Čekam te tamo gdje staju vozovi. Ni ljeto ni jesen u meni. Mirišu prvi taktovi jeseni. Ulicom putuju pečeni kesteni. A ni ljeto ni jesen u meni. Ljubav dođe kao grožđe. U nama zri onako s jeseni. Misliš li o meni to se ne pitam. Još skitam onim drumovima u kojim tvojih koraka ima. I sjedim satima pred tvojim vratima. Sve kao hrabar sam da pokucam i da ti vrata otvoriš. O kako netaktično od mene i to tako u jesen uvjek krene. A ljeto si za mene. Onda si se kao jesen u moje biće ušunjala. I tu si ostala. Tražim te tragovima vozova. Moja si karta i pjesma moja. A šta sam tebi ja, moja malena?! Iz tvog stana dolazi muzika, ja sam plesač ispod tvog prozora. Izađi pa mi pokaži korake. Da plešem sam, priznaćeš, to ne ide. Spušta se veče na tvoje prozore, a ja za tebe slikam sutone. Izvini ako sam ti povrjedio osjećanja. Ima tih dana, kad sam stranac i sam...

Kroz tvoje prozore vidim obzorje. U tvojoj ulici stanuju pjesnici. Na mojoj strani jastuka matematika. Na tvojoj književnost i romantika. Kao džentlmen n osim šešir i cipele. Ti kao hipik trake oko glave i patike. Ja gledam zidove zgrade, ti prelaziš slobodom ograde. Sreo sam te dok sam pisao brojeve. Ti si slušala pjesnike. Ja džentlmen pun manira i bontona. Saznao sam da si primadona umjetničkog paviljona. Tražio sam broj tvog telefona. Rekli su mi ona telefone ne voli. Preko ptica joj pošalji poruke a oči u oči pozovi je. Tebi je igra pozorište, meni su brojevi drugovi. Zato te pitam može li hipik, džentlmena da zavoli? I samo ne reci da su to pusti snovi. Ti voliš ljuljaške, ja volim klupe u prirodi. Ti hodaš bosa po pjesku i vodi. Rođena u slobodi. Svojim dlanovima bojiš prazne listove. Znaš volio bi da se pretvorim u kistove da me tvoje ruke dotaknu. A da na listovima brojevi naslikani ostanu. I rekao bih ti kroz brojeve slova i da te volim. O da li bi tada bila moja? S' ove ...

Tražio je u srušenom svjetu tragove. Odavno su se ljudi otuđili jedni od drugih. Obradovao bi se kad bi neko došao i pokucao na njegova vrata.  Osmjehnuo bi se i ugostio svakog putnika koji bi putovao prema sigurnim mjestima. Nije odlazio iz svog doma. Tu je bila sva toplina koju je još kao dijete volio. I danas, kao odrastao čovjek, on jutrom sjedi na terasi i sluša prirodu.  Kaže da je to muzika koju ne može prenjeti ni jedan radio. Tu nastaju pjesme kojih se sjećaš uvjek. Razgovarao bi sa ljudima i kad bi ga pitali zašto ne ide iz te pustinje.  Rekao bi da je to njegova pustinja u kojoj stvara djela. Čuvao je sve fotografije, pravio bi izložbe kad neko dođe.  Vodio ih je u svijet za koji su zaboravili. Nije bilo sigurno ostati u tom djelu, ali on je tu osjećao slobodu kakvu nigdje drugo ne bi mogao pronaći. Jer gdje god bi otišao bio bi stranac. Njegove fotografije bi ostale u prašini.  A on je iz te prašine stvarao čuda. Zapisivao je svako jutro priče koje n...