U tvojoj ulici stanuju pjesnici

Kroz tvoje prozore vidim obzorje.

U tvojoj ulici stanuju pjesnici.

Na mojoj strani jastuka matematika.

Na tvojoj književnost i romantika.

Kao džentlmen nosim šešir i cipele.

Ti kao hipik trake oko glave i patike.

Ja gledam zidove zgrade, ti prelaziš slobodom ograde.

Sreo sam te dok sam pisao brojeve.

Ti si slušala pjesnike.

Ja džentlmen pun manira i bontona.

Saznao sam da si primadona umjetničkog paviljona.

Tražio sam broj tvog telefona.

Rekli su mi ona telefone ne voli.

Preko ptica joj pošalji poruke a oči u oči pozovi je.

Tebi je igra pozorište, meni su brojevi drugovi.

Zato te pitam može li hipik, džentlmena da zavoli?

I samo ne reci da su to pusti snovi.

Ti voliš ljuljaške, ja volim klupe u prirodi.

Ti hodaš bosa po pjesku i vodi.

Rođena u slobodi.

Svojim dlanovima bojiš prazne listove.

Znaš volio bi da se pretvorim u kistove da me tvoje ruke dotaknu.

A da na listovima brojevi naslikani ostanu.

I rekao bih ti kroz brojeve slova i da te volim.

O da li bi tada bila moja?

S' ove strane ulice ti snena djevojčice iz mog djetinjstva, ostala si ista.

Samo si porasla, a kosa ti je i dalje kovrdžava.

Još uvjek si buntovna.

U tvom dvorištu suncokret cvjeta.

O sasvim sam siguran da si sa neke druge planete.

Ostala si u duši dijete što se smije iskreno i od srca.

Iskra u mom sjećanju koju sam čuvao da plamen postane i kraj mene ostane.

Kroz tvoje oči vidim toplinu koja me čuva od hladnih zima.

Ti djevojko napisana iz rima.

O da li bi bila moja matematika?

Ja bih bio tvoja književnost i romantika.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay