Taj neko za mene

Ko može da zna našim mislima pute. 

Kad ih obučemo u kapute i izađemo vani.

U cipelama sa poderanim đonovima. 

A nema obućara da ih zakrpi. A mi plešemo na kiši.

I ko može da zna gdje sam se sakrila u tonovima jeseni i ko može da zna nešto više o meni.

Gledaju mi lice misle da mi čitaju srce.

A ne znaju da se dubine mog bića ne otkrivaju u pogledu  i osmijehu.

Ko može da zna kako se u meni sanjaju sva godišnja doba.

I koliko je teška moja torba što je nosim na leđima.

I ko može da bude pandan mojim snovima.

Da zagrli moj svijet, a da ne pobjegne.

Ko može sa mnom da sjedne za sto i da satima ćutimo.

Ko može suze da obriše i osmijeh da napiše. 

Onaj osmijeh, što traje. 

Prođe sa mnom kroz kiše i da slobodu diše.

Ko može da ostane, kad mu dođe da ode.

Ako postoji taj neko, pa čak i da je daleko.

Onda da krenemo zajedno da tražimo našim mislima topli dom.

Ko može da zakrpi đonove da kiše ne prolaze.

Ko ima dobrotu u sebi da bude tvoj put. 

Kad ugrije sunce da nosi kaput. 

Kad zahladi da te tim kaputom ogrne.

Taj neko za mene.

Ni sjećanje ni uspomene, već tu, u sadašnje vrijeme.

Ko može da zagrli nježnost, a da je ne odgurne od sebe.

Ko može da prihvati ono što jesi. Sretna i tužna i nasmijana. 

I dane kad sve stane i kad se pokrene.

Taj neko za mene.

Ko može da otvori prozore i da probudi zore?

I sve isto za njega da od srca darujem i ja.

Nisu čudna vremena, čudni su ljudi u vremenu.

I naklon tom vitezu, ako postoji da njegovi koraci idu putem, kojim idu koraci moji

I da se sretnu u ovom svjetu.

Taj neko za mene.

Ko razumije i ko umije da se smije satima.

Da pričamo a da se u oči gledamo. Ni ljevo ni desno da pogled ne luta. 

Kao vitez i košuta.

I to vitez što ne hoda po oblaku i ne luta po mraku.

Već stoji na zemlji i zna gdje sam se sakrila.

Samo on umije da me pronađe.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay