Čovjek, koji zagrli

Tražio je u srušenom svjetu tragove.
Odavno su se ljudi otuđili jedni od drugih.
Obradovao bi se kad bi neko došao i pokucao na njegova vrata. 
Osmjehnuo bi se i ugostio svakog putnika koji bi putovao prema sigurnim mjestima.
Nije odlazio iz svog doma. Tu je bila sva toplina koju je još kao dijete volio.
I danas, kao odrastao čovjek, on jutrom sjedi na terasi i sluša prirodu. 
Kaže da je to muzika koju ne može prenjeti ni jedan radio.
Tu nastaju pjesme kojih se sjećaš uvjek.
Razgovarao bi sa ljudima i kad bi ga pitali zašto ne ide iz te pustinje. 
Rekao bi da je to njegova pustinja u kojoj stvara djela.
Čuvao je sve fotografije, pravio bi izložbe kad neko dođe. 
Vodio ih je u svijet za koji su zaboravili.
Nije bilo sigurno ostati u tom djelu, ali on je tu osjećao slobodu kakvu nigdje drugo ne bi mogao pronaći.
Jer gdje god bi otišao bio bi stranac.
Njegove fotografije bi ostale u prašini. 
A on je iz te prašine stvarao čuda.
Zapisivao je svako jutro priče koje ne bi mogao smisliti nijedan književnik koji je škole učio.
On je svojim pričama stvarao svjetove iz mašte i oni bi postali stvarni.
Nije dozvolio da prazne ulice ostanu prazne. 
On je svojim likovima iz priča postavljao scene i svi ti likovi su mu bili prijatelji.
Nekad samoća postane inspiracija. Ali on nije bio usamljen.
 Bio je zahvalan i sretan. I odstinski se radovao kad mu neko dođe.
Postao je umjetnik, koji ne gradi iluzije i ostavlja u mislima gledalaca zagonetke. 
Ne, on je pisao likove koji su stvarni.
Čovjek koji je svijet gledao srcem i dušom ga pisao i bojio.
Rjetkost u srušenim gradovima koji traže baš takve umjetnike što će na ruševinama izgraditi 
čudesne priče i pretvoriti ih u zgrade. 
I na tim ulicama osjetiće slobodu. 
Vjeruje da će riječi koje piše poslati ljudima poruke da se vrate i ne odustaju od svog mjesta.
Govorili su da je on odmetnik od ljudi, koji sanjari i luta.
A od svih njih jedini je imao hrabrost biti ono što jeste.
Umjetnik u svjetu koji ne zna da zastane i pruži ruku čovjeku.
On zastane, pruži ruku i sasluša.
Duga kosa i brada odavale su umjetničke niti. 
Ide sa ruksakom na leđima koji ima bezbroj čuda u sebi.
U njemu uvjek ima dar za djecu i ljude koje sretne.
Fotografiše dok prolazi ulicama grada i nasmije se kad vidi da to nisu puste ulice kao što govore. 
Ima onih koji ne odustaju i vjeruju da se srušeno može izgraditi vrjednim rukama.
Negdje kažu da njegova dobrota pokreće druge da zajedno zagrle sve ono što je ostalo i da tim zagrljajem učine čuda.
I možeš reći da je neobičan, da čuva sve tajne u sebi. 
Ali on je odistinska dobrota koja svjet čini boljim.
Srešćete ga u šetnji dok budete prolazili kroz grad i vjerujte njegov osmijeh je od ljubavi i dobrote.
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika preuzeta sa sajta: Pixabay






Primjedbe

  1. Osjetio sam toplinu i nadu u čovjeku koji iz ruševina stvara ljepotu i čuva dobrotu

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Noćas ću ti reći

Djevojka iz vremena

I pogledi naši će se sresti