Čovjek, koji zagrli

Tražio je u srušenom svjetu tragove.

Odavno su se ljudi otuđili jedni od drugih.

Obradovao bi se kad bi neko došao i pokucao na njegova vrata. 

Osmjehnuo bi se i ugostio svakog putnika koji bi putovao prema sigurnim mjestima.

Nije odlazio iz svog doma. Tu je bila sva toplina koju je još kao dijete volio.

I danas, kao odrastao čovjek, on jutrom sjedi na terasi i sluša prirodu. 

Kaže da je to muzika koju ne može prenjeti ni jedan radio.

Tu nastaju pjesme kojih se sjećaš uvjek.

Razgovarao bi sa ljudima i kad bi ga pitali zašto ne ide iz te pustinje. 

Rekao bi da je to njegova pustinja u kojoj stvara djela.

Čuvao je sve fotografije, pravio bi izložbe kad neko dođe. 

Vodio ih je u svijet za koji su zaboravili.

Nije bilo sigurno ostati u tom djelu, ali on je tu osjećao slobodu kakvu nigdje drugo ne bi mogao pronaći.

Jer gdje god bi otišao bio bi stranac.

Njegove fotografije bi ostale u prašini. 

A on je iz te prašine stvarao čuda.

Zapisivao je svako jutro priče koje ne bi mogao smisliti nijedan književnik koji je škole učio.

On je svojim pričama stvarao svjetove iz mašte i oni bi postali stvarni.

Nije dozvolio da prazne ulice ostanu prazne. 

On je svojim likovima iz priča postavljao scene i svi ti likovi su mu bili prijatelji.

Nekad samoća postane inspiracija. Ali on nije bio usamljen.

 Bio je zahvalan i sretan. I odstinski se radovao kad mu neko dođe.

Postao je umjetnik, koji ne gradi iluzije i ostavlja u mislima gledalaca zagonetke. 

Ne, on je pisao likove koji su stvarni.

Čovjek koji je svijet gledao srcem i dušom ga pisao i bojio.

Rjetkost u srušenim gradovima koji traže baš takve umjetnike što će na ruševinama izgraditi 

čudesne priče i pretvoriti ih u zgrade. 

I na tim ulicama osjetiće slobodu. 

Vjeruje da će riječi koje piše poslati ljudima poruke da se vrate i ne odustaju od svog mjesta.

Govorili su da je on odmetnik od ljudi, koji sanjari i luta.

A od svih njih jedini je imao hrabrost biti ono što jeste.

Umjetnik u svjetu koji ne zna da zastane i pruži ruku čovjeku.

On zastane, pruži ruku i sasluša.

Duga kosa i brada odavale su umjetničke niti. 

Ide sa ruksakom na leđima koji ima bezbroj čuda u sebi.

U njemu uvjek ima dar za djecu i ljude koje sretne.

Fotografiše dok prolazi ulicama grada i nasmije se kad vidi da to nisu puste ulice kao što govore. 

Ima onih koji ne odustaju i vjeruju da se srušeno može izgraditi vrjednim rukama.

Negdje kažu da njegova dobrota pokreće druge da zajedno zagrle sve ono što je ostalo i da tim zagrljajem učine čuda.

I možeš reći da je neobičan, da čuva sve tajne u sebi. 

Ali on je odistinska dobrota koja svjet čini boljim.

Srešćete ga u šetnji dok budete prolazili kroz grad i vjerujte njegov osmijeh je od ljubavi i dobrote.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay