Čitaj, što ti srce piše

Prolazim kroz grad koji se budi u ranom jutru. 

Pospane ulice zovu na ples. I ja plešem.

Kapi rose umivaju pospana lica što koračaju. 

Čuje se pjesma koju sam sinoć slušala na radiju.

Dvoje mladih vozi bicikl. Na biciklu korpa. U korpi knjige. Sjedaju na klupu i smiju se.

Pored njih prolaze djeca u igri. Jedan mladić sjedi na drugoj klupi i piše poeziju. 

Nasmijem se. Piše voljenoj. Vidi se osmijeh na njegovom licu. 

Svaki stih kao da leti i putuje do nje.

Stavlja papir u kovertu. 

Ljepi markicu i stavlja u poštarsko sanduče. Poštar dolazi i uzima pisma. 

I on vozi bicikl. Mladić se nasmije, sretan, jer je srce napisalo poeziju za voljenu.

Mladić i djevojka sjede i čitaju knjige. Pogledi im se sreću između naslovnica i stranica.

Jutro otkriva buđenja iz snova. Sjedim i crtam ono što srce i duša vide.

Koliko ljudi prolazi. Neka lica sretnem svako jutro. Nasmiju se, pozdrave. 

Neki imaju svoj svijet i planete. Lutaju u svojim vasionama.

Mladić i djevojka zatvaraju knjige, vraćaju ih u korpe i odlaze na biciklima.

U tim trenucima jedan roman se napiše.

Ti pogledi, osmjesi. A kao čitaju knjige. 

Ne, oni čitaju ono što im srca pišu. 

Uzimam mapu sa crtežima i idem niz ulicu. 

Prolaze ptice u letu. Slete u drvene kućice i tu ih čeka hrana. 

Knjižara otvara svoja vrata. 

Iz nje dopire miris knjiga tako znan. Ljudi stoje pored izloga. 

Ulazim u knjižaru. Sjedam za sto pored prozora i gledam u daljine. 

Pronalazim knjigu na mojoj polici. Postoji ta jedna polica gdje uvjek pronađem čudesne knjige.

Ja lutam između polica, zastanem, pročitam naslov i znam da je to knjiga koju trebam pročitati.

Uzimam topli kakao, čitam knjigu i gledam kako stranice lete. Sat okreće svoje vrijeme sa prijateljicama kazaljkama. Oni vode svoje razgovore. 

Nasmiju se gledajući ljude kako idu svojim putevima. 

A sat vrijeme okreće. Plešu kazaljke. A ljudi nisu zaboravili na ples, jutro ih zove. 

Sunce ih razbuđuje.

Ljudima treba muzika da bi plesali. A ja sam sretna, kad vidim kako mladi čuvaju od srca ključeve. 

Pa sve nježno otkrivaju osjećanja što skrivaju. Ostavljam knjigu sa strane i otvaram mapu sa crtežima. 

Crtam, dok prolaze ljudi pored knjižare i vidim pticu kako stoji pored izloga. 

Otvorim prozor i stavim hranu. Čujem kako me galame da će sad tu dolaziti svaki dan. 

Ja pogledam pticu i nasmijem se od srca. Ne znaju oni našu tajnu. Zatvaram mapu sa crtežima.

Ostavim nekoliko stihova na papiru i izađem vani. Ptica mi sleti na rame. 

Idem kroz ulicu sa zahvalnošću u srcu.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay