Jastuk od stihova

U tvojim očima ja sam vila koja skriva krila.

Nastala je iz kista na platnu slika od srca čista.

Stajao si preda mnom i rekao i dalje si ista.

I dalje ti u očima blagost blista.

Nastala si od boja i kista.

Dugo te nisam vidio. 

Po sjećanju sam te slikao.

Za tebe pitao, gradovima skitao.

Da li te je neko sreo, jesi li pronašla ljubav i dom?

Sada sam se izgubio u pogledu tvom.

Ne pitaj za moje tišine, znaš da mi nisu daleke.

Žene poput tebe su rjetke.

Tražio sam te u pričama, čitao ih da se čuju.

Rjetki u vile vjeruju.

A ja sam jednu zavolio.

Zavolio i pustio da ode.

Tražio sam te u dnu duše svoje.

Tamo sam sakrio sve milo moje.

Ni tu te pronašao nisam.

Shvatio sam tog trena da si rjetka žena.

Pustila si me da odem. Ne zato jer si htjela.

Već što stojiš iza svoje dobrote i svojih djela.

Što za sebe ne mogu reći.

Naučio sam da ne ostanem, već da bježim.

Bile su to riječi koje sam ti obećavao.

Otada, noćima nisam spavao.

Ja sam te čekao.

Znao sam u sebi da ti došla ne bi.

Ne iz ponosa i jer me ne voliš.

Već što ti kad voliš, pustiš, kad vidiš da mi treba sloboda.

Tražio sam te tamo gdje tvoj korak hoda.

Ostavila si mi pjesme i stihove gdje sam pronašao sebe.

Pronašao sebe ali nisam tebe.

Tražio sam između redova koje si pisala.

Jer tada, kad si pisala ljubav si disala. Ljubav za mene.

Ne zamjeri, takav sam, satkan od toga da povrjedim kad zavolim.

I ne znam šta je to, što me je kroz riječi od tebe odvelo.

Puštam pjesme koje niko drugi ne smije tebi da pošalje.

Jer su tvoje, mila moja.

Napravio sam ti jastuk od stihova.

Da imaš odaje snova.

Ostala si ljubav moja.

Ja ne znam slikati i nisam umjetnik, ali sam crtao tvoj lik. 

Srce je vodilo ruke po platnu.

Slika je nastala u ponoćnom satu.

U vrijeme kad ti mila moja putuješ na planetu gdje stanuješ.

Jedan jastuk od snova te čeka. Kad mi dođeš izdaleka.

Gledam te u oči i slažem na jastuku stihove u tvoju pjesmu poezije.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay