Ti si moj bolero

Ti si moj bolero. 

Krug oko sunca i let do mjeseca.

Plesali smo ti i ja do knjižare.

Otvorili smo jednu priču i čitali je. 

Ličila je na nas. 

Moguće da smo to bili ti i ja.

Pričao si mi o ljubavi onako kako je pišu pjesnici.

Sjećam se svakog detalja na tvojoj košulji dok sjediš za stolom i pišeš pismo.

Vidim, kako prolaziš kroz hodnik, uzimaš kaput i stavljaš šal, oko vrata.

Pogledaš u sat na ruci, nasmiješ se i kreneš niz ulicu.

Hodaš i plešeš bolero kao da sam tu.

Ako ti dozovem ime, da li ćeš me čuti?

Ako pošaljem niz planine jutarnje sunce da stigne do tvog prozora, da li ćeš znati da sam to bila ja.

Ako u zvjezdanoj noći osjetiš zagrljaj, hoćeš li ti zagrliti mene.

Plesaćemo bolero na ledu kao što su nekad plesali Džejn Torvil i Kristofer Din.

Onda ćemo postaviti kino platno u ulici od snova i gledati film.

Uzećemo đevreke i posuti po njima stihove.

Ti ćeš ići jednom stranom ulice, ja drugom. 

Ti ćeš čuvati na dlanu papir, ja ću olovku.

Gledaćemo se krišom i osmjehnuti se.

Ići ćemo jedno prema drugom i srešćemo se na pasareli.

Kad se zagrle naše ruke napisaće se roman.

Predaću ti olovku, ti meni papir. 

Uzećemo se kao dva pisca ispod nebeskog svoda.

Čovjek koji pušta gramofon u ulici pustiće bolero i zaplesaćemo naš prvi ples.

Ne, to nije vjenčanje to je zajedničko pisanje romana našeg života.

Napisali smo zavjete na rubovima salveta u kojim smo čuvali đevreke

 posute sjemenkama suncokreta.

Ljudi su prišli i plesali sa nama, noć je bila posuta zvjezdanom prašinom.

Sletjela nam je na dlanove a naša salvete su se pretvorile u golubove.

Golubovi su poletjeli ti i ja smo plesali.

I nema tog fotoaparata koji umij osjetiti taj trenutak u vremenu kad se pogledaju oči tvoje i oči moje.

Ti si moj bolero, pjesma koju srce zna, dušom sam te zavoljela.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay