Usne ćute, oči snene, gledaju u sjene

Grad spava, tek po neka lutalica u potrazi, ulicama prolazi.
Na starom satu prolaze minute.
Usne ćute, oči snene gledaju, u sjene neke, daleke.
U jednoj ruci olovka  u drugoj list papira. Crtam linije po osjećanju i sjećanju.
To lice dječaka iz tih vremena tek je sjena koju pamtim.
Sad već odraslo lice čovjeka, meni daleka.
Pamtim sve te crte karakterno različite.
I olovka neće da sluša luta njeno srce i duša.
Gumicom obrišem sve pa idem ispočetka, kao da to nešto znači!?
Drhtavom rukom linije olovka povlači.
Kao da iznova mogu da se prisjetim i osjetim taj pogled, sjaj u oku, tu emociju daleku?
Suze bi niz lice da krenu.
U trenu ugledah iz mraka to lice dječaka, sad čovjeka kako prilazi.
Pored mene prođe i do jedne od klupa dođe.
Sjedi tu, u mojoj blizini na istom rastojanju, u mislima na velikoj daljini.
Ima jednu kovanicu, u ruci, na korak bliži je odluci.
Svako od nas u nekom svom svijetu.
Kako se stvari same od sebe, a sa razlogom isprepletu.
Da li sam ga mislima dozvala ili je skica stvarna postala?
Portret čovjeka tako blizog meni, a tako daleka.
Čini mi se kao da čeka neki znak, putokaz za dalje korake.
Ponoć se polako bliži na satu, a meni vrijeme kao da je unatrag krenulo, lavinu sjećanja pokrenulo.
Fontana te noći izgleda drugačije, unutar nje su mnoge kovanice, želje osmišljene, želje ostvarene.
On ustaje i prilazi fontani iz ruke kovanicu baca u nju.
U isto vrijeme suza niz lice mu krenu.
Sad vidim potpuno jasnu sjenu.
Da, sigurna sam, da je skica i dalje na papiru, a pred sobom imam stvarnost, imam zbilju.
Usne i dalje ćute, oči snene vide čovjeka, umjesto sjene.
Znam da se sjeća tog vremena, na licu njegovom ima promjena.
Ima neka sjeta, neka tuga, skrivena. Nema te radosti koju je uvijek imao na licu.
Pamtim svaku sitnicu, naše razgovore do zore, uz more.
Eh, to vrijeme davno bijaše, tek uspomene ostaše.
A i bili smo djeca, sa idealima i snovima, uvijek novima.
Sad smo odrasli, te želje smo spakovali u kofere i poslali na puteve.
I mogu iznova da se vrate, ali naše korake više ne mogu da prate.
Još uvijek prepoznao me nije, jer mi sjena lice krije.
Mudro ćutim, u sebi čuvam nadu da će njegovi koraci da se prikradu.
I pomislim možda će mi reći gdje je nestao naš put ka sreći?
Onda shvatim, ne mogu da se vratim tamo odakle davno pođoh, a večeras sa razlogom ovdje dođoh.
Shvatih da je vrijeme da se pozdravim, sa čovjekom iz sjene.
I taman kad odlučih da je vrijeme da krenem stade pred mene.
Oči, u oči pogled koji ledi, godinama daleko, sad pored mene na istoj klupi sjedi.
Kaže kako nije obratio pažnju i nije vidio mene od sjene.
I kako je pitao za mene sve naše drugove.
U tim riječima pronađoh skrivena značenja. Odavno meni poznata.
Zvijezde na nebu sjaju istim sjajem, on priča, misli plove beskrajem.
Mjesec kao da zna koliko je nama ovo važno osvijetlio ulicu, napravio pozornicu.
Pruža ruku ka mojoj ruci, korak bliži odluci.
Zamolio me je za ples, bez muzike, a ritmom naših koraka vjetrovi melodije stvaraju, te oči snene budne sanjaju. Da su sretne nisu, jer znam da se pretvaraju.
Vrata konačne odluke se otvaraju.
Nekad nas stvari spajaju, nekad razdvajaju, sjećanja ostaju, ona traju.
Nema njima zaborava. Koliko god da nas je sve promijenilo, još uvijek je ostalo poput niti tanano, zatrpano obećanjima, prekriveno sjećanjima.
Mi plešemo, ponoć otkucava na starom satu, kao da nam govori da je vrijeme da se polazi!?
Vjetrovi su tiši postali, svi već spavaju, mi budni ostali.
I baš kao nekad osvanula je zora ti dječače sa susjednog prozora.
Ti čovječe iz sjene sjećaš li se mene?
Ili će vrijeme da izbriše opet kako smo se sreli?
Mi smo već davno jednom voljeli!
To je davno vrijeme, koje je proteklo, jednom se sve reklo.
Još ostalo je da pozdravim se s tobom i da kažem ti doviđenja, a ne zbogom!
Jer, evo i nakon godina toliko opet smo se sreli, a prošlo je sve što smo nekad željeli.
Mi smo jednom davno jedno, drugo voljeli.
Ostali su tragovi i pepeo od želja. Feniks se podiže uvijek iz pepela.
Ostaviću to kao tračak nade, kad se tvoj korak od mog iskrade.
Ovo je krug kojim hodimo vrijeme je da svojim putem pođemo.
U mojoj ruci kovanica zamišljam želju i bacam je u fontanu.
Vrijeme je da svako krene na svoju stranu.
Zagrljaj jedan za našu sreću i skica u mojim rukama.
Kovanice za želje u fontani nekad zajedno, a sad smo sami.
Ti dječače sa susjednog prozora, što živi u stanu preko puta moje ulice, čovječe iz sjene sjeti se mene, sjetiću se tebe ja, sad idemo jer zora je svanula.
Ostavićemo uvijek prostora nadi iako djeca više nismo, već odrasli, sanjati možemo nove snove.
Uvijek bićemo tu jedno, za drugo, kad sjećanje naše korake na ponovni sastanak pozove.
Do sljedeće priče: Bili snovi ili stvarnost vjerujte ljubav je jednostavnost, posebna ljepota, voljeti je divota?! Veliki pozdrav dragi čitaoci!
Slijedi slika kreativnog rada, koji sam izradila, a onda je nastala priča!