Ovdje dani kao da preskaču vrijeme
Dan 156... Ovdje dani kao da preskaču vrijeme. Vatrena kugla se okreće oko moje glave, kao da skenira sve podatke o meni pa ih odašilje nekome. Stoji čovjek tu ispred mene.
Stvaran koliko god razum govorio da on nije tu. A kako nekako sanjarim onda mogu posebno da osjetim sve ono što bi htjeli sakriti.
Oni znaju da postoji neko ko ih može otkriti. O ne, nisam ja ta. Samo sam im zamku postavila.
Ma nije to čak ni zamka samo mala optička varka.
Stvaran koliko god razum govorio da on nije tu. A kako nekako sanjarim onda mogu posebno da osjetim sve ono što bi htjeli sakriti.
Oni znaju da postoji neko ko ih može otkriti. O ne, nisam ja ta. Samo sam im zamku postavila.
Ma nije to čak ni zamka samo mala optička varka.
Čovjek nastavlja da priča nepoznatim jezikom, crta simbole na zemlji, pruža mi ogledalo.
U ogledalu vidim znak na mom licu. Podudara se sa onim što je nacrtao tankom grančicom drveta na zemlji. Znam da trebam ostati skoncentrisana na drveće bez listova. Ono je poenta mog posjeta.
Meni je sve pomalo mutno u mislima, ali se razbistri poput vode.
Meni je sve pomalo mutno u mislima, ali se razbistri poput vode.
Ti krugovi od kamena što bacih sa ramena napraviše niz.
Ćutim... u meni se riječi govore same.
Opreza nikad dosta u ovom svijetu koji sada ide nekim drugim tokovima.
Čekaj... ovo nije biblioteka. Ovdje sam projektovala sebe da bi se isključila iz realnog prikaza svijeta.
Nisam ja od onih što bi odustali, govorim sebi unutar sebe. Kad odlučim da ćutim onda to tako i biva.
Čovjek me gleda i pokušava da razazna ko sam i odakle dolazim?
Brzo analizom pročitam ljude. Rekoše mi da je to mana i vrlina. Bježe, a jedna drugoj teže.
Ali kad moj um sve to poveže same se otvore prostorije za analizu.
Oni vjeruju da o meni sve znaju.
Vješto biram riječi kad imam nešto za reći. Imam moć ubjeđivanja i prosuđivanja.
Djelujem kao mirno i tiho stvorenje. No nisam...
Pitate me: Zašto?
Zato jer kad stojiš na užetu akrobata, shvatiš da sam trebaš otvoriti vrata.
Hoću da se probudim ili vratim tamo gdje knjige stanuju.
Moje oči su suviše realne da bi mogle u iluziju da vjeruju.
Čujem pucketanje prstiju i otvaram oči. Stoji taj isti čovjek pored mene i posmatra knjige na polici.
Pomalo ironično se smije, ubjeđen da nisam sigurna da on postoji. Moj um brzo kockice u jednu spoji. Sve mi je jasno, poput kristala i znam da nisam sanjala.
Izlazim iz biblioteke, danas sam čistač cipela. Tamo na ulici gdje ima još poneki čistač cipela naučiš mnogo mudrosti. Upoznajem ljude i svi vjeruju da čistim cipele a niko me se ne sjeća i niko me ne poznaje. Kratko iluzija traje. Ubijedim ih u ono što i sami žele vidjeti.
Pričaju svoje živote dok četka otkriva na cipelama sve one korake i kilometre njihovih života.
Toliko djece čisti cipele da bi mogli da ostanu ovdje u ovom gradu da ih ne bi transportovali u neke od fabrika gdje se radi po cijeli dan. U meni se pobuna pokreće, znam da ne smijem otkriti ko sam.
Pakujem kutiju sa priborom za rad i prolazim kroz ovaj tmurni a nekad vedri grad.
Ne, nisam ja ta koja će spasiti svijet od pobune. Nije ovo knjiga po kojoj će nastati filmovi gdje djevojka vodi grad u pobuni. Ja sam tek jedna mrva u svemiru, jedan čovjek običan u svom svijetu.
O ne, nisam nikako neko ko će spasiti planetu.
Kako i da je spasim, dok ulične fenjere gasim jednim potezom sa velikim oprezom.
Jer ako otkriju i saznaju sve podatke o meni imaju, a milosti nemaju.
Čekaju samo jednu malu grešku u nano sekundi, zato su mi rekli uvijek skrivena budi.
Znak na licu ne mogu izbrisati. Urezali su ga da bi me prepoznali i podsjetili da su sve moje misli osjetili. A da ih pitam samo? Kako bi bilo da se lično oči u oči gledamo?
Oni su ti koji ostaju skriveni, dok ljudi žmure. Oni se uvijek nekako provuku kroz pukotine, nađu prolaze i izlaze. Zalazi sunce još jedan dan u nizu što nema reprizu, nema unatrag vraćanje.
Ulazim u biblioteku i zapisujem u teku sve ljude i važne stavke. Ako nešto zaboravim nema nove popravke. Pomno upisujem slova i pitam se gdje vodi ova noć putem snova.
Nastaviće se. . .
Ovo je drugi dio priče : Ovo nije ta noć, ovo nije taj svijet
Podnaslov: Ovdje dani kao da preskaču vrijeme
Ovo je i 150 post koji sam napisala i objavila.
Hvala Vam dragi čitaoci, što čitate priče koje pišem.
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa interneta
Ćutim... u meni se riječi govore same.
Opreza nikad dosta u ovom svijetu koji sada ide nekim drugim tokovima.
Čekaj... ovo nije biblioteka. Ovdje sam projektovala sebe da bi se isključila iz realnog prikaza svijeta.
Nisam ja od onih što bi odustali, govorim sebi unutar sebe. Kad odlučim da ćutim onda to tako i biva.
Čovjek me gleda i pokušava da razazna ko sam i odakle dolazim?
Brzo analizom pročitam ljude. Rekoše mi da je to mana i vrlina. Bježe, a jedna drugoj teže.
Ali kad moj um sve to poveže same se otvore prostorije za analizu.
Oni vjeruju da o meni sve znaju.
Vješto biram riječi kad imam nešto za reći. Imam moć ubjeđivanja i prosuđivanja.
Djelujem kao mirno i tiho stvorenje. No nisam...
Pitate me: Zašto?
Zato jer kad stojiš na užetu akrobata, shvatiš da sam trebaš otvoriti vrata.
Hoću da se probudim ili vratim tamo gdje knjige stanuju.
Moje oči su suviše realne da bi mogle u iluziju da vjeruju.
Čujem pucketanje prstiju i otvaram oči. Stoji taj isti čovjek pored mene i posmatra knjige na polici.
Pomalo ironično se smije, ubjeđen da nisam sigurna da on postoji. Moj um brzo kockice u jednu spoji. Sve mi je jasno, poput kristala i znam da nisam sanjala.
Izlazim iz biblioteke, danas sam čistač cipela. Tamo na ulici gdje ima još poneki čistač cipela naučiš mnogo mudrosti. Upoznajem ljude i svi vjeruju da čistim cipele a niko me se ne sjeća i niko me ne poznaje. Kratko iluzija traje. Ubijedim ih u ono što i sami žele vidjeti.
Pričaju svoje živote dok četka otkriva na cipelama sve one korake i kilometre njihovih života.
Toliko djece čisti cipele da bi mogli da ostanu ovdje u ovom gradu da ih ne bi transportovali u neke od fabrika gdje se radi po cijeli dan. U meni se pobuna pokreće, znam da ne smijem otkriti ko sam.
Pakujem kutiju sa priborom za rad i prolazim kroz ovaj tmurni a nekad vedri grad.
Ne, nisam ja ta koja će spasiti svijet od pobune. Nije ovo knjiga po kojoj će nastati filmovi gdje djevojka vodi grad u pobuni. Ja sam tek jedna mrva u svemiru, jedan čovjek običan u svom svijetu.
O ne, nisam nikako neko ko će spasiti planetu.
Kako i da je spasim, dok ulične fenjere gasim jednim potezom sa velikim oprezom.
Jer ako otkriju i saznaju sve podatke o meni imaju, a milosti nemaju.
Čekaju samo jednu malu grešku u nano sekundi, zato su mi rekli uvijek skrivena budi.
Znak na licu ne mogu izbrisati. Urezali su ga da bi me prepoznali i podsjetili da su sve moje misli osjetili. A da ih pitam samo? Kako bi bilo da se lično oči u oči gledamo?
Oni su ti koji ostaju skriveni, dok ljudi žmure. Oni se uvijek nekako provuku kroz pukotine, nađu prolaze i izlaze. Zalazi sunce još jedan dan u nizu što nema reprizu, nema unatrag vraćanje.
Ulazim u biblioteku i zapisujem u teku sve ljude i važne stavke. Ako nešto zaboravim nema nove popravke. Pomno upisujem slova i pitam se gdje vodi ova noć putem snova.
Nastaviće se. . .
Ovo je drugi dio priče : Ovo nije ta noć, ovo nije taj svijet
Podnaslov: Ovdje dani kao da preskaču vrijeme
Ovo je i 150 post koji sam napisala i objavila.
Hvala Vam dragi čitaoci, što čitate priče koje pišem.
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa interneta
Nema više brige za Suncokret. Više ne gleda, gdje je Sunce, pa da ga prati. Pronašla ga je u sebi. Bravo bona! :)
OdgovoriIzbrišiPer aspera ad astra! Iz klackajuće sredine, vini se u visine, a korjenje preko ruke... ;).
Razbarušeni smješak od Ariel*:)
Ariel, Suncokret sretan kao dijete. Pauk mrežu plete. Onaj pauk u uglu moje sobe. Sad smo prijatelji. On razumije moj svijet, ja njegove ispletene niti.Ovo nije ta noć, ovo nije taj svijet, sad vjerujem da može biti. Suncokret se prestao kriti. Wuhuhuhu. Mahovine!
OdgovoriIzbriši