utorak, 21. veljače 2017.

Kutiju otvori i želje ostvari

On stoji tu, gleda u prazan prostor. Stoji već danima, tek ponekad prošeta onom našom ulicom i opet se na isto mjesto vrati. Ne vide ga ljudi, ne obrate pažnju. On je još jedan u nizu lica koje sretnu u toku dana. Ne zanima ih zašto je tu svaki dan. Iako je jedna djevojka zastala i upitala ga treba li mu nešto? Samo je ona vidjela tog čovjeka kako stoji i traži trunku razgovora, jednu toplu riječ.
Ogledalo se to u njegovim očima. A sa usana nije htjelo da izgovoreno bude.
Riječi su se saplitale unutar duše i čvrsto odlučile da ne žele biti izgovorene  da ih vjetar  unepovrat ne odnese. Mogao bi, ih neko čuti, a on to svakako nije želio. Odmahnuo je glavom da mu ništa ne treba.
Ipak ona je pružila nešto sitnih novaca ka njegovom ruci. On je samo uzeo njenu ruku i skupio novac u šaku. Njemu novac nije bio potreban. To što je ona zastala je za njega bilo posebno.
- Ne znam zašto ćutite, nije moje ni da vas pitam, jer vi najbolje znate zašto je tomu tako ?!
- Zastala sam jer pomislih da trebate pomoć, vidjeh da samo trebate toplu riječ, da vas neko pita kako ste?
- Ne zamjerite ljudima što prolaze, u njihovim mislima je kao u košnici pčela.
- Ne vide dalje od sebe, jer su zapleteni u mreže svojih života.
-Znate kako, svi krive vrijeme u kom žive, a pritom nisu svjesni da je to baš vrijeme u kom su odabrani da žive. Sa razlogom su ovdje baš kao Vi i moja malenkost.
-Da živim negdje u nekom drugom vremenu, sad ne bih bila ovdje i tišinom pričala sa vama?!
- Ne bih razumjela ono što vaše usne ćute, a oči govore.
- Svi, ali baš svi koji prolaze, vode svoje unutrašnje monologe. Lome se u sebi,  žive u svojim projekcijama svjetova. Ni mi nismo drugačiji samo imamo tu mogućnost da osjetimo emocije koje su u zraku. Koje su u očima, osmjehu ili na sjetnom licu. To su riječi koje ne treba izgovoriti jer pišu na čovjekovim crtama lica.
-Vidite ovako, sa razlogom zastadoh baš pored Vas. Mogla sam proći, ali nisam, u tom je ta razlika između mene i ljudi koji prođoše.
-Znam da Vas nešto (tamo u dubini duše) drži u trenutku koji ste zaledili. Biće potrebno vrijeme za otopiti taj led. No vjerujte ja sam uporna.
-Pođite sa mnom, jer vas trebam odvesti do one male zanatske radnje koja se nalazi na kraju ulice.
-Moj otac me poslao po vas. Ja sam kćerka od zanatlije, što vam je prije neki dan popravio cipele.
-Ostavili ste poseban utisak na njega. Čovjek potvrdno klimnu glavom da će poći.
- Onda krenimo, vani je prilično hladno, dobro bi vam došla šolja toplog čaja.
Otvaraju se vrata te male zanatske radionice i za stolom gotovo jedva da se vidi vrsni obućar.
 Kao što vidite gospodine moj otac je zatrpan cipelama, koje tu stoje već duže vrijeme reklo bi se. Vlasnici istih ne dođu mjesecima, ili zaborave da navrate po njih. Bio im je draži novi par cipela u izlozima koji izgledaju tek oku lijepi ali nemaju dušu.
No sve ih on čuva. Zna se dogoditi da dođu nakon nekog vremena, pa se i sami čude da su cipele još uvijek tu. Nekad nemaju novca da plate popravku sve zavisi, ali otac ih čuva.
Godinama se ta radnja tu nalazi. Iako je posla sve manje, nekako je održavaju i njena vrata se uvijek otvaraju.
Sjedite reče mu zanatlija. -Vidite sa razlogom ste ovdje.
-Moja kćerka traži zanimljive ljude idući kroz gradove, ponekad putuje danima.
-Jer vjerujte rijetkost je naći ljude koji imaju nešto posebno.
-Izvinite ali ne znam po čemu sam ja to poseban!?
-Iznenadili bi se kad bih vam to rekao, no vjerujte da jeste. Da nije tako vi sad ne bi ni bili ovdje.
-Već tamo u onoj ulici na uglu samoće, jer tako inače i živite, zar ne!?
-Sažaljevate sebe, u nadi da će prolaziti vrijeme i da je to jedino što još možete uraditi za sebe i druge.
-Imate tu divnu mogućnost da dišete i živite, a vi uporno odbijate vidjeti ljepote života.
-Radije prihvatate život u samoći, nego u zajednici sa ljudima koji vas vole.
-Znam da unutar vas ego želi izaći vani, da mislite kako sam ja tek jedan u nizu ljudi koji vas ne razumiju i ne znaju kako vam je!?- Zapravo sad bi ste najradije ustali sa stolice i zatvorili još jedna vrata za sobom. - Možete slobodno izaći, nitko vas ne zadržava. -No ipak ostajete, što vam inače nije svojstveno.
-Po tom ste posebni, što ponekad uvidite vlastite greške i znate ćuti druge ljude.
-Samo sami sebe ne slušate. Jer teško je poslušati sebe, lakše je slušati druge.- Tako prikrijete i odgodite sve obaveze koje trebate obaviti za sebe. Preslikani su vaši dani samo se papiri mijenjaju a slike ostaju iste.
-Ispred sebe vidite veliki broj kutija, odaberite jednu nasumično, bez razmišljanja. Čovjek uzima kutiju srednje veličine i otvara je. Unutar kutije nekad su po svemu sudeći bile bonbonjere. Ima dvanaest polja. Tik do kutija se nalazi mnoštvo novina.
- Ovako slušajte me pažljivo: Na poklopac bonbonjere trebate staviti poruku za nekog koga volite ili ko vam je značajan u životu? Kao što vidite u unutrašnjosti imate dvanaest polja. U svako od njih stavićete i zaljpiti po jednu sliku koju ćete isjeći iz novina. Slike odaberite po vašem osjećaju. Znaćete koja je prava kad osjetite da vas veže za nešto vama drago. Imate vremena dok pješčani sat ne iscuri.
Budite opušteni i polako pustite da vas vode vaša osjećanja.
Moja kćerka će vam donjeti ostatak materijala i skuhati jedan čaj da se ugrijete, a i pripremiti nešto za jelo.
-Zanatlija je preokrenuo pješčani sat i vrijeme je počelo teći.
Prvo je izrezao poruku iz novina i zalijepio je zajedno sa slikom na poklopcu. Onda je otvorio unutrašnjost i počeo isjecati dvanaest slika. Uklapao ih je. Za to vrijeme stigao je objed i šolja toplog čaja. Zanatlija je radio svoj posao i nije bilo lako ostati skoncentrisan na zadatak. No imao je želju da jednom završi započeto, a ne da odustane svaki put kad prepreke dođu. Ovaj put se nije vraćao nazad, već je išao naprijed. Vrijeme je teklo zrno po zrno pješčanog sata.
Završio je svoju kutiju i pitao se zašto je to bilo potrebno?
Vrijeme je iscurilo i on je u tom trenutku pružio kutiju ka zanatliji.
-Gospodine završio sam zadatak i predajem ga vama. -Noć se polako bliži i trebao bih krenuti.
- Imate svo vrijeme ovog svijeta i ne trebate žuriti. -Koliko vidim i do sad ste samo stajali i niste nigdje značajno ni išli, sem što ste se kretali ulicom gdje vas je moja kćerka i pronašla.
-Na poklopcu je bila poruka: Volim te u prigodnom poklon pakovanju. Kad ju je zanatlija otvorio imao je šta i vidjeti. Sve slike koje su bile zaljepljene su bile vezane za posebne ljude. Sve unutar je bilo o porodici i ljubavi. Slike djece i supruge, njihove zajedničke fotografije (koje nisu bile isječene iz novina) već su bile u njegovom džepu stare koliko i njegov kaput.
-Vidite, složili ste kutiju vašeg života. -unutar nje su sva vaša osjećanja, misli i strahovi.
-Znate svaka kutija koja ostaje zatvorena, iz nje ne mogu izaći sve naše želje. Mi sami im zatvorimo put. - Vi ste neko ko živi od sjećanja, jer svaka od slika je iz prošlog vremena. Nema ni jedne slike koja je dio ovog trenutka. Unutar vaše duše je mnogo taloga skupljenoga kroz godine, to su individualističke nakupine emocija. Volite, ali živite u strahu da to nije dovoljno. Imate porodicu, ženu, djecu i zajedničke trenutke. To su vaše vrijednosti.
-Znam da ste napustili vaš dom, jer ste mislili da ne zaslužujete biti dio te zajednice.
-Sam si odlučio kojim putem krenuti. Dobar si čovjek za druge, za sebe nisi. To je tvoj problem kojeg preskačeš i zaobilaziš. Činiš sve samo da ga odložiš, svjestan da ga nećeš tako riješiti. On ti je tek bijeg od samog sebe.
-Kako znate sve to o meni?
- Čim sam te ugledao još prije nekog vremena rekao sam kćerki da ste sve ovo što ste stavili u kutiju.
-Vidio sam da vam treba savjet i neko ko će vas potaći da idete naprijed.
-Dragi čovječe poklanjam vam ovu kutiju. - Uzmite je i poklonite ljudima koji su dio nje.
-Slike govore više od riječi. -Oni će razumjeti bez da im išta kažete samo pokažite kutiju.
Čovjek uzima kutiju stavlja u džep kaputa, zahvaljuje se na gostoprimsvtu i zatvara vrata za sobom.
Čini mu se da sanja, no stvarno je sve što je vidio.
Odlazi niz ulicu ka svome domu. Nakon mjeseci lutanja pozvonio je na vrata svog doma.
Vrta mu otvara žena koju voli i dvoje djece koji su njegov cijeli svijet. Topli dom i ljubav koja tu još uvijek stanuje. Pruža im kutiju. Žena je otvara, suze idu niz lice, no osmjeh ih zaustavi.
Preko puta njihove kuće stoje zanatlija i kćerka. Uspjeli su vratiti vjeru u ljubav još jednom čovjeku, vjeru u ljepotu života.
Svako odlazi svojim putem, čovjek sa svojom porodicom u njihov dom, a njih dvoje u svoju radnju.
Znaju da ima još mnogo ljudi koji trebaju njihovu pomoć.
Kad budete vidjeli u prolazu neku zanatsku radnju, možda se i vama dogodi neko čudo!?
Jer postoje ljudi koji su tu da nam pomognu kad zalutamo u sjećanjima i osjećanjima. Tada treba samo mrva čarolije i kap želje da sve bude ljepše!
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav!









četvrtak, 9. veljače 2017.

U zagrljaju tišine

Otapaju se snjegovi, po navici ostavim na prozoru mrvice. Jutros ptice došle kao godine prošle.
Dok u tišini kroz prozore gledam ja se sjetim da imam krila, ali pokidanih niti  ne mogu da letim.
Odlazi zima da odsanja snove, tvoje i moje, za nas oboje.
Dozovem kroz sjećanja osjećanja. Sa snijegom se otapaju obećanja.
Da dolaziš kad se otope snjegovi, da zagrliš, i ptice kraj našeg prozora pozdraviš.
Sad u tišini mi smo sami, ti na jednoj, ja na drugoj strani ovog svijeta.
Nitima tišine, česticama zvjezdane prašine, u daljine zovem ti ime.
Da li te tamo ima, da ti rukama pomilujem drago lice?
Šaljem ti sa našeg prozora ptice da te nađu u predgrađu i poruku prenesu.
One doletjeće kad dođe proljeće i na tvoj prozor sletjeće.
Ostavi im mrvice hljeba, za sreću malo treba.
Došlo je neko čudno vrijeme od ljubavi pravimo teoreme.
Za tebe i mene u zagrljaju tišine, prolazi zima i dolazi proljeće.
Znam tvoje srce nekog ponovo voljeće.
U tišini sam ti nećeš biti, ja ću već nekako suze osmijehom prikriti.
Reci pticama dok gledaš kroz prozor da li se sjetiš nas?
Da li pamtiš kako smo nekad u ljubav vjerovali, a onda prestali, i nismo opstali zajedno, znam negdje nije ti svejedno ?!
Gle ja umijem da te razumijem i ne krivim te niti jednog trena.
Kad tišina postane u snovima i na javi gost onda je vrijeme da svako svojim putem krene.
Reci im samo da li se još u snovima znamo, dok stvarni svijet kroz prozore gledamo?
Bili smo duše dvije jedna za drugu, koje i dalje putuju samo ne prepoznaju suštinu.
Tako je kad se riječi pretvore u tišinu.
I zaboravi me to je tvoje pravo, ali ne možeš obrisati u sjećanje zapisano.
U tvojim očima ogleda se ljepota, i pomalo sjete ti si u duši jedno veliko dijete.
U tebi ima toliko dobrote koju si skrio, znam nisi više onaj što si bio.
Onaj dječak koji vjeruje u ljubav i sve što je u njoj lijepo, ne, ti si sad drugi neko.
Kroz daljine zovem ti ime. Da li tamo još uvijek te ima? Ili si tek gost u mojim snovima?
Tišina, tek čuju se otkucaji sata zamišljam kako dolaziš i otvaraš vrata.
A onda u trenutku razbije se iluzija i shvatim da pored prozora stojim sama, a ti se negdje u daljinama.
Da li si ostavio mrvice pticama, da li su ti dozvale osjećanja kroz sjećanja?
Pitanja, bez odgovora i dugi sati, možda te poruka koju ti ptice prenesu podsjeti da je lijepo voljeti!?
Tišina u duši, i na usnama, sad stanuje ti i ja kraj naših prozora gdje je linija obzorja koja nas dijeli ?
A samo smo sretni hitjeli biti. Pokušaj riječima tišinu pobijediti i svoje srce i dušu slijediti.
Iako su kilometri među nama znam srešćemo se jednog dana.
Nitima tišine, česticama zvjezdane prašine zovem ti ime u daljine.
Vidjećeš ptice i sve ćeš tada znati, po njima ćeš mi poruku poslati.
Ako se vratiš tišinu pobjedi riječima, jednog dana srešćemo se mi i nekog ćemo voljeti.
Iako nas tišine razdvajaju, ptice nas spajaju.
Pored prozora svog svako od nas stoji, nitima tišinu pretvaramo u riječi kad se budemo sreli jedno drugom ćemo sve reći!
Kad tišina ljubav sakrije, riječi uvijek skrivene negdje postoje. pronađite ih i neka poteku sa usana.
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci!
Slika koja slijedi je kreativni rad! Nastao od par detalja, sitnica, koje su najvažnije i mnogo znače.
Obradujte drage ljude tim malim sitnicama, one su nešto najljepše! Sretan Vam dan zaljubljenih!
















subota, 4. veljače 2017.

Odabrani u heksaedru svijetova

Pred njima stoji knjiga, Beskraj knjiga. Laga i Saga su je otvorile nakon što su izgovorile  riječi koje su imale zapisane. Njihovi roditelji su im to ostavili. Njih dvije su bile Čuvar i Zaštitnik knjige.
Jedine koje su mogle da je otvore i traže da otvori priče iz njihovog vijeka.
Otvorila se godina u kojoj žive i sve priče koje su već doživjeli pisale su unutra. Čak se i sadašnjost isipisivala na praznim stranicama redali su se redovi. Izgledalo je gotovo nestvarno a isuviše realno da knjiga piše sama. Kad su otvorile stranicu koja im je bila potrebna počele su čitati šta sve treba uraditi da bi sačuvali Stvarni svijet i Beskraj.
Ostali su oko njih, Čuvarka tajni Fula poznaje sve tajne unutar knjige no, ne i njen kompletan sadržaj.
Ta moć joj nije podarena. Ona o svim članovima ove ekipe zna gotovo sve.
Poznati su joj njihovi životi i sve njihove karakterne crte. Pratila je njihovo djetinjstvo. Često im je dolazila u san i čitala im milsi. Osim Neobičnog Sanjara niko drugi se nje ne sjeća.
Knjiga ima sve moguće formule kako posložiti heksaedar (kocku). Te kako je otvoriti na prostoru gdje se spajaju tačne koordinate. Šest članova ekipe, za njenu mrežu sastavljenu od šest jednakih strana. Strane kocke su kvadrati koji su podudarni. Ona ima dvanest bridova i šest vrhova.
Oni trebaju napraviti analogiju kocke u n- dimenzionalnom prostoru.
Potrebno je napraviti zapravo, realan vektorski prostor. Kada analogijom taj prostor nastane kocka se otvara i uvećava. Na svaku od njenih strana staje po jedan član tima. Svako od njih pripada jednoj sferi. Te oni postaju površine u trodimenzionalnom prostoru. To je geometrijsko mjesto tačaka u prostoru.
Kad su im sve to pročitale sestre, ekipa je bila poprilično zbunjena. Agir je dobacio: Gledajte, ja da sam htio biti matematičar, bio bih, ali  nisam! Sve što ste nam pročitali je čista matematika.
-Šta sad da radimo vi veliki umovi?
-Ovdje treba logika, ne snaga!
- Logika i snaga Agir i jedno i drugo nam je potrebno.- Samo ne snaga na koju svi misle, već snaga misli.
Uzeli su knjigu sa sobom i krenuli van odaje. Vukovi su već obavjestili Sjenke i Zvijeri da je Beskraj Knjiga otvorena i da odlaze na mjesto gdje se dva svijeta sreću.
Ekipa je krenula ka odredištu noseći knjigu u rukama. Znali su da im je ona jedina nada da otvore kocku. Iznad njih plavim nebom letjela je Beskraj ptica i čuvala ih.
Kroz nepregledne predjele kročili su danima. Bili su gladni i žedni, umorni i ozebli ali nisu odustali.
Znali su od kolike je važnosti sačuvati ta dva svijeta koji su komplementarni jedan sa drugim.
Ta dva suprotna svijeta stoje, jedan nasuprot drugom i međusobno se dopunjuju čineći na taj način harmoniju. Trebalo je te svijetove sačuvati u harmoniji. Ako bi se poremetila onda bi se ta dva svijeta pomiješala i došlo bi do velikih promjena.
Ljudi i bića iz Beskaraja su različiti i sve dok postoji linija razdvajanja oni mogu opstati. U suprotnom bile bi otkrivene sve tajne Beskraja i snovi bi izgubili poentu.
Zato je Beskraj odabrao Neobičnog Sanjara kao vodiča cijele ekipe i poslao mu kao podršku Gospodara Magične kocke. On živi na samoj granici i čuva kocku.
Sjenke i Zvijeri ne pripadaju ni Stvarnom ni Beskraj svijetu oni lutaju.
Kad bi uspjele pomjeriti liniju razdvajanja, zavladale bi svijetovima i donijele sukobe među ljudima i bićima.
Ekipa je stigla do stanice gdje su veliki tramvaji u gradu koji je imao primjese Stvarnosti i Beskraja.
Ušli su u tramvaj i krenuli su na stanicu gdje trebaju ispuniti misiju koja im je povjerena. Znali su da njihovi karakterni sukobi ostaju iza njih onog trenutka kad su ušli u taj tramvaj.
Svako je imao svoj dio zadatka i bili su spremni da ga ispune.
Tramvaj se zaustavio izašli su polako iz njega. Pred njima je bila velika livada okružena sa drvećem.
U centru same livade bila je tačka koja je označavala mijesto gdje treba postaviti kocku.
Gospodar i Neobični Sanjar su uzeli kocku i stavili je na označenu tačku.
Laga i Saga su otvorile knjigu i pročitale riječi na Beskraj jeziku.
Kocka je počela rasti i otvarala je svoje stranice. Beskraj ptica je doletjela i rekla im da Sjenke i Zvijeri dolaze i da požure sa zadatkom.
Čitali su stranice koje su se ispisivale same, no sporo. Upravo na tim stranicama je pisao redoslijed kojim će svako od njih stati na određenu stranu kocke.
Prvi je išao Agir njegova strana bila je more  u plavoj boji.
Za njim je slijedila Laga, njena strana su bili izvori u naranđžastoj boji.
Sljedeći je bio Deling, njegova strana je bila strana zore i sunca u žutoj boji.
Za njim je išla Saga, njena strana su bile priče i istorija u bijeloj boji. Na redu je bio Miming polje šuma i prirode zelena boja. Na kraju u sam centar stala je Fula polje čuvara tajni u crvenoj boji.
Kad je Fula stala u sam centar stvorila se mreža i sfera. Bio je to znak da su svi na dobrom položaju.
I da je ona veza ta dva svijeta. Jer poznaje sve tajne stvarnosti i beskraja.
Sjenke i zvijeri su stigle. I krenule su prema kocki u želji da prekinu mrežu, jer kad bi se mreža prekinula cijea misija bi bila završena bez uspjeha.
Bekstraj ptica je zamolila sve članove  da spoje ruke kako bi svojim moćima zaštitili sferu i samu Fulu unutar nje. No nije im smjela reći da će spajanjem njihovih ruku pozvati sve ljude i bića koja su u njihovim regionima. Kad su spojili ruke, iz šume počeše izlaziti ljudi i bića iz svih područja u kojim su članovi ekipe živjeli. Oni su krenuli u bitku sa Sjenkama i Zvijerima.
Sfera je počela da svijetli obasjana neobičnom svjetlošću. Stvorio se most koji dijeli dva svijeta.
Sa jedne strane mosta stajala su Bića iz Beskraja, sa druge strane ljudi iz Stvarnosti.
Fula je zatvorila prazne prstore u mreži sfere i to je značilo da su sačuvana dva svijeta.
Sfera je zatim nestala, svi su izašli iz svojih polja i kocka se iznova zatvorila i smanjila na svoju realnu veličinu.
Neobični sanjar je predao njenom Gospodaru i ovaj je stao na sredinu mosta. Most se polako zatvaro i bio je to poseban prizor koji su Odabrani mogli vidjeti.
Most je zatim nestao. Sjenke i Zvijeri su bile poražene i zarobljene. Odveli su ih u odaje gdje su vukovi. Beskraj ptica je preuzela Beskraj knjigu i odnijela je na mjesto gdje će ostati skrivena do narednog vijeka. Ostatak ekipe je krenuo put povratka svako u svoj region i grad. Jedni su, pratili druge ovaj put obrnutim redoslijedom. Oni su Odabrani u njihovom vremenu, neki drugi sanjari će biti Odabrani u nekom drugom vremenu.
Oprostili su se, a iz sjećanja će im se izbrisati gotvo sve onog trenutka kad to odsanja Neobični Sanjar. No negdje duoboko u njihovim sjećanjima ostaće tragovi tog putovanja.
Bilo je to odista zanimljivo putovanje, ono koje se pamti čak iako je izbrisano u snovima.
Hvala svima dragi čitaoci što ste pratili priču koju sam pisala u nastavcima.
Do sljedećih pustolovina i neočino-običnih priča: Veliki pozdrav!