Pronađi sliku koja govori o mom liku
Znaš postoje legende koje su zapisane, one koje se same pišu, i one o kojim će tek da se piše.
Ona to nije, niti je ikad željela biti.
Ti vjeruješ da je ona otišla?
Samo je klimnuo glavom, dok pogledom uhvatih onaj jedan grč na njegovom licu.
Njemu svojstven. Nije volio mnogo da objašnjava svoja stanja i osjećanja.
Ako ih je neko znao zatrpati, onda je to bio on.
Nije otišla, samo je odsutna, ali neće biti ista kad se vrati. Jer kad god se vrati, drugačija je.
Mijenjaju čovjeka ti putevi i zadaci nimalo laki u ovom trenutku.
Ja sam njena sestra, i to nije uloga iz više razloga, već sam odabrana da budem njena sjena.
Vidiš, sjedimo ovdje dok dan pozdravlja veče i zove ga na nove vidike i priča mu sve doživljene slike. Ti vidiš jednu, njeno lice koje ti je misli obuzelo i zavrtilo u vrtlogu iz kojeg izlaz ne možeš pronaći. Voliš tu njenu tajanstvenost koja je kontrast u ovom vremenu.
Ona ode kad poželi, ne kad bi trebala.
Poželjela je jednom da ti sve kaže, ali ona radije ostavi pismo.
Izbjegava emocije koje remete njen dalji put.
Pružam mu pismo. . . Par trenutaka drži kovertu u ruci. I čini mi se kao da bi je zajedno sa pismom bacio u onu vatru što već dogorijeva. Lome se u njemu želja i ponos. Otvara kovertu i pismo čita, te retke koje je napisala. . .
Čuješ li tišinu, dok čitaš pismo koje ti napisah?
Vidiš li kako ti na dlan ruke ptica sleti i pokaza ti nepregledne daljine, a onda odleti u visine?
Moje lice ostaje skriveno, ne da bi bila zagonetka.
Znaš li da postoji krletka iz koje ptice mogu da odu na slobodu?
I da su ovi zidovi i prozori dio mog bića.
I pitaš se kako li ja to izgledam, kad nisam u sjeni?
O tom ti ništa reći nemam, osim da sam čovjek, ne poput svih, jer u džepu uvijek imam skriven stih.
Ponekad odlutam i ćutim, rijetki razumiju ko sam.
I nećeš vidjeti sliku, koja govori o mom liku.
Ja sam neko koliko god bila blizu, ostajem daleko.
Pusti moje daljine i tišine i ne traži me.
Volim vidjeti da su ljudi sretni i da ovaj svijet voli opet.
I ne diraj svijetu krhotine, jer nastanu nove pukotine.
A nemam uvijek iglu i konac da ih mogu zakrpiti.
Dovoljno je što znaš moje ime.
Na adresama ne traži me.
Znaš da nisam s' ove planete, i da su me na nju poslali tek kao dijete.
Volim prirodu i sve ljepote ovog svijeta i da gledam kako cvijet u zoru cvijeta.
Jedno oko se smije, drugo tajne krije.
Ostajem skrivena, na papiru ispisani redovi, moji su tragovi jedini.
Dramska pauza nakon pročitanog i isti onaj grč ovaj put u uglu usana.
Vraća pismo u kovertu i gleda u tačke koje se pomjeraju u njegovom vidokrugu.
On ih prstom spaja u jednu zajedničku.
Gledaj, ti ne možeš razumjeti njene putanje, ja mogu.
Ona je u stalnom pokretu tako ostaje u toku sa svim promjenama u našem okruženju.
Tamo gdje živim ima neko ko je meni drag, baš kao što je ona tebi.
On je odveć navikao na moje odsustvo. I ostane drugar ona praznina jača nego duga zima.
Za sve one trenutke koji su kao ukradeni negdje u pustinji zarobljeni.
Izbrisani jer nisu doživljeni, ali su snagom ljubavi proživljeni.
Nekad smo sami, nekad ostavljeni, ali i tada možemo biti voljeni.
Te krupne oči se napuniše onim kapljicama, što često odaju sve one zatrpane emocije.
Pusti da ta suza krene. Ne brini, ona neće čuti za te suze od mene.
Pokazuješ da si čovjek, da se i tebi može suza dogoditi.
Samo nemoj svakodnevno taj primjer slijediti.
Pomiješao je suze sa osmijehom onim čovječjim. Pogledao je mjesec, koji kao da razumije zašto čovjek neke stvari ne umije. Pa se sakrije tamo, gdje ga niko ne traži. A htio bi da ga neko nađe.
Da ga neko baš poput nje nađe. I da se vaše ruke približe, a tačke svijeta zbliže.
I kao na filmskoj traci trenuci se odmotavaju, dok nemiri spavaju. Nemoj ih buditi, nauči voljeti.
Znaš smiješan sam ti ja lik oduvijek, jer u ljubav vjerujem, a pod nebom stanujem.
Ako je pustiš da ode, onda te samo inati vode.
Ako za njom kreneš i pronađeš njene tragove, onda si heroj sa morske obale.
I kad kopno dotaknu vodene površine iz tebe nestaće zime.
U onom moru dubokom, vidi njenu sliku svojim okom.
Tada ćeš imati priču o njenom liku.
Sad te pozdravljam i sa tvojim mislima ostavljam.
On ostaje u daljini, u sjeni skidam sa lica dobro izređenu masku, on je gledao sliku koja govori o mom liku.Vidio je zapravo mene u svom vidokrugu, a vjerovao da vidi neku osobu drugu.
I nekako znam i osjećam da će naći nekog da ga voli, a do tada ga čuvaju koraci moji.
Još uvijek sam sjena iz nekog drugog vremena, vjerujem u ovaj svijet sad i opet.
Ovo je priča koja pripada zapravo naučno fantastičnoj priči koja je tek jedan dio, a mogla bi postati knjiga.
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa interneta
Ona to nije, niti je ikad željela biti.
Ti vjeruješ da je ona otišla?
Samo je klimnuo glavom, dok pogledom uhvatih onaj jedan grč na njegovom licu.
Njemu svojstven. Nije volio mnogo da objašnjava svoja stanja i osjećanja.
Ako ih je neko znao zatrpati, onda je to bio on.
Nije otišla, samo je odsutna, ali neće biti ista kad se vrati. Jer kad god se vrati, drugačija je.
Mijenjaju čovjeka ti putevi i zadaci nimalo laki u ovom trenutku.
Ja sam njena sestra, i to nije uloga iz više razloga, već sam odabrana da budem njena sjena.
Vidiš, sjedimo ovdje dok dan pozdravlja veče i zove ga na nove vidike i priča mu sve doživljene slike. Ti vidiš jednu, njeno lice koje ti je misli obuzelo i zavrtilo u vrtlogu iz kojeg izlaz ne možeš pronaći. Voliš tu njenu tajanstvenost koja je kontrast u ovom vremenu.
Ona ode kad poželi, ne kad bi trebala.
Poželjela je jednom da ti sve kaže, ali ona radije ostavi pismo.
Izbjegava emocije koje remete njen dalji put.
Pružam mu pismo. . . Par trenutaka drži kovertu u ruci. I čini mi se kao da bi je zajedno sa pismom bacio u onu vatru što već dogorijeva. Lome se u njemu želja i ponos. Otvara kovertu i pismo čita, te retke koje je napisala. . .
Čuješ li tišinu, dok čitaš pismo koje ti napisah?
Vidiš li kako ti na dlan ruke ptica sleti i pokaza ti nepregledne daljine, a onda odleti u visine?
Moje lice ostaje skriveno, ne da bi bila zagonetka.
Znaš li da postoji krletka iz koje ptice mogu da odu na slobodu?
I da su ovi zidovi i prozori dio mog bića.
I pitaš se kako li ja to izgledam, kad nisam u sjeni?
O tom ti ništa reći nemam, osim da sam čovjek, ne poput svih, jer u džepu uvijek imam skriven stih.
Ponekad odlutam i ćutim, rijetki razumiju ko sam.
I nećeš vidjeti sliku, koja govori o mom liku.
Ja sam neko koliko god bila blizu, ostajem daleko.
Pusti moje daljine i tišine i ne traži me.
Volim vidjeti da su ljudi sretni i da ovaj svijet voli opet.
I ne diraj svijetu krhotine, jer nastanu nove pukotine.
A nemam uvijek iglu i konac da ih mogu zakrpiti.
Dovoljno je što znaš moje ime.
Na adresama ne traži me.
Znaš da nisam s' ove planete, i da su me na nju poslali tek kao dijete.
Volim prirodu i sve ljepote ovog svijeta i da gledam kako cvijet u zoru cvijeta.
Jedno oko se smije, drugo tajne krije.
Ostajem skrivena, na papiru ispisani redovi, moji su tragovi jedini.
Dramska pauza nakon pročitanog i isti onaj grč ovaj put u uglu usana.
Vraća pismo u kovertu i gleda u tačke koje se pomjeraju u njegovom vidokrugu.
On ih prstom spaja u jednu zajedničku.
Gledaj, ti ne možeš razumjeti njene putanje, ja mogu.
Ona je u stalnom pokretu tako ostaje u toku sa svim promjenama u našem okruženju.
Tamo gdje živim ima neko ko je meni drag, baš kao što je ona tebi.
On je odveć navikao na moje odsustvo. I ostane drugar ona praznina jača nego duga zima.
Za sve one trenutke koji su kao ukradeni negdje u pustinji zarobljeni.
Izbrisani jer nisu doživljeni, ali su snagom ljubavi proživljeni.
Nekad smo sami, nekad ostavljeni, ali i tada možemo biti voljeni.
Te krupne oči se napuniše onim kapljicama, što često odaju sve one zatrpane emocije.
Pusti da ta suza krene. Ne brini, ona neće čuti za te suze od mene.
Pokazuješ da si čovjek, da se i tebi može suza dogoditi.
Samo nemoj svakodnevno taj primjer slijediti.
Pomiješao je suze sa osmijehom onim čovječjim. Pogledao je mjesec, koji kao da razumije zašto čovjek neke stvari ne umije. Pa se sakrije tamo, gdje ga niko ne traži. A htio bi da ga neko nađe.
Da ga neko baš poput nje nađe. I da se vaše ruke približe, a tačke svijeta zbliže.
I kao na filmskoj traci trenuci se odmotavaju, dok nemiri spavaju. Nemoj ih buditi, nauči voljeti.
Znaš smiješan sam ti ja lik oduvijek, jer u ljubav vjerujem, a pod nebom stanujem.
Ako je pustiš da ode, onda te samo inati vode.
Ako za njom kreneš i pronađeš njene tragove, onda si heroj sa morske obale.
I kad kopno dotaknu vodene površine iz tebe nestaće zime.
U onom moru dubokom, vidi njenu sliku svojim okom.
Tada ćeš imati priču o njenom liku.
Sad te pozdravljam i sa tvojim mislima ostavljam.
On ostaje u daljini, u sjeni skidam sa lica dobro izređenu masku, on je gledao sliku koja govori o mom liku.Vidio je zapravo mene u svom vidokrugu, a vjerovao da vidi neku osobu drugu.
I nekako znam i osjećam da će naći nekog da ga voli, a do tada ga čuvaju koraci moji.
Još uvijek sam sjena iz nekog drugog vremena, vjerujem u ovaj svijet sad i opet.
Ovo je priča koja pripada zapravo naučno fantastičnoj priči koja je tek jedan dio, a mogla bi postati knjiga.
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa interneta
Primjedbe
Objavi komentar