Ti što lice (ne) otkrivaš

Reći će ti riječi od baršuna. I čini ti se kako sve dobija smisao.
Pročitaj to pismo ljubavi koje si potpisao, a nisi ga napisao.
Prazan list, slova lete zrakom, ti okružen si mrakom.
U ovoj atmosferi čuvaju te zvijeri pitome.
Nestaće iz kompasa igla i ostaće samo slova u krugu, a u džepu nemaš drugu.
Pronađi je u sjeni i onda je zamjeni.
Tečnost u kompasu igla se sporo kreće ti trebaš ići sam, drugi ti puteve reći neće.
Imaš osjećaj kao da se držiš za uže koje ti izmiče iz ruku. Ljudi oko tebe prave buku.
Ti kupiš poput spužve i  upijaš sve u sebe, količina emocija postaje sve veća, teško je držati uže dok oko tebe zvijeri kruže. I nije u pitanju hrabrost ni izdržljivost, ovdje do izražaja dolazi snalažljivost.
Kao da bacaju ispisane papire, oni lete oko tebe, ne možeš pročitati šta piše.
U plinovitim omotačima, smatraju nas posmatračima.
Zamrznuti međuplanetarni prostori, gdje su ti svi osjećaji zaspali.
Neka te ne čudi ako ih neko probudi, to su ljudi.
Gasoviti prekrivači, obavili nebeska tijela ti pakuješ u kofere svoja odjela.
Odjela koja si sam skrojio. Ovaj put si slikovnicu nekim drugim bojama obojio.
Kao da si ih odabrao nasumičnim redosljedom. Spojio olovkom od tačke do tačke sve po rednim brojevima kao pismo u slojevima, a onda obojao polja.
Stratosfere, termosfere, tanki slojevi ispod kojih se skrivaš, ti što lice (ne) otkrivaš.
S' tobom se sjene druže iz tvojih dlanova rastu ruže.
Sa ponekim trnom, da te čuvaju, ti dobro znaš da ne spavaju.
 Uvijek budni čekaju da se pojaviš u noći, dok mjesec ide eliptičnim stazama, oni ti govore u frazama.
U kući od stakla da li te nečija suza dotakla? Jesu li ti nečije oči postale drage?
Da li si joj čitao pjesme ili napisao stihove? Jesi li možda svirao na gitari balade?
Poklonio joj kutiju sa mnogo slatkiša i čokolade? A onda ste ih zajedno podjelili.
Nemaš odgovor ni na jedno pitanje.
Ne nisi ti iz te priče, tebe ta romantika ne dotiče.
Izvana jedna slika, druga unutar tebe se boji, u tebi magnetizam stoji.
Pokreni jedan i ostali će da krenu, čovjek se mjenja duže, ne u jednom trenu.
Erozija stjenovite podloge, ta suza u oku tvom ne može da se sakrije.
Oko tebe i u tebi su pomjeranja, slušaš glasove te gongove što odzvanjaju.
Vidiš kako se mnogo ljudi mimoilazi, to su samo prikazi, ono što olovkom zabilježiš na hartiji.
Ti hroničaru svog vremena, ostala je prašina od plavog plamena bez gravitacije kuglasta postaje.
Na Zemlji lijevo, u Svemiru desno, neobično je kako je u tom velikom prostoru tijesno.
Kad počnu da cvetaju te netaknute ruže, reći ćeš da nije važna ljubav.
A osjeti se ironija u tvom glasu. Slušam te riječi izgovorene, koje su u trnje pretvorene.
Kad se otvore ružine latice vidjeću tvoje lice.
Svaka od latica kad se otvori, jedna zvijer će da se u čovjeka pretvori.
Izlaziš na svijetlost dana, nije za tebe više tama. Gledaš u tvoje dlanove i cvijetove što otvoriše latice.
Tvoje lice skitnice samo više nije. Krenuo si prema novim stazama, ne živiš više po njihovim frazama. Poklonićeš jednoj posebnoj djevojci pismo koje si napisao dok si u tunelima boravio.
Sa mjeseca će iz njegove prašine napisati njeno ime na tvom dlanu. Slova će se vratiti u tvoju olovku i ona će srcem pisati. Ti si čovjek i nisi zaboravio voljeti. Skupiće se male staklaste kuglice stvoriće ogledalo i vidjećeš njeno lice. Bio si čovjek sastavljen od materijala regolita. Bio si zrno i prašina.
U stalnim sudarima ti si podloga. Sastavljen i rastavljen od krhotina pjeska i stakla.
Sad kad si promjenio oblik, konačno si čovjeku nalik. Nestala je zvijer u tebi.
I gledaš u ogledalo sa mjeseca odaslano vidiš lice njeno i tvoje nekad ranjeno i ostavljeno od drugih pomalo zaboravljeno. A ja vidim osmijeh na licu tvome, još jedan čovjek koji se vraća domu svome.
I jedan zagrljaj za tebe od mene, idi da nađeš svoju ljubav sad je pravo vrijeme.
Nekad poput stijene emocije tvoje, sad tako baršunaste slikovnicu života novim bojama boje.
Vratili se osmijesi na lice tvoje. Umjesto rana na tvom licu stoje. Bio si sam sad će vas biti dvoje. Neko će nasloniti glavu na rame tvoje i za tim stolom nećeš biti sam. Ne pitaj me kako, ali jednostavno znam.
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa interneta








Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Samo mi kaži, gdje je ta kuća bez laži ?

Otisak ljubavi na ledu

Uzmi ključeve i otvori vrata, vidjećeš kazaljke sata