Kad odistinski nekog zavoliš

Jednog jutra dok su se sunčeve zrake lomile kroz prizmu stakla, a roletna na prozoru bijaše do pola spuštena, on je prišao prozoru.
Vidio je dvije ruke dlanovima naslonjene na stakla prozora, a na njima ispisane poruke.
Odškrinuo je prozor i čuo glas kako govori.
Izaberi, pročitaj i onda se zapitaj. Pročitao je sve što bijaše napisano.
I pomislio to je ona, ona što mi noću pohodi snove i na prstima tiho prošeta kroz odaje gdje tama stanuje. Onda osvijetli na trenutak, bar onaj jedan duše kutak.
Stavio je svoje dlanove na njene, dijelio ih je tanki komad ledenog stakla, no osjetio je toplinu.
Kad je sklonio ruke ostali su otisci dlanova na zamagljenim staklima i preslikala se poruka, ona ista što mu je ostavila pečat u mislima. Nje nije bilo.
Znao je da to nije bila umišljena slika i da je čuo njen glas sastavljen od najljepših tonova.
Napisao je poruku na svoju ruku i zapitao se. . .
Ćutao je te riječi, čitao ih u sebi da zidovi ne bi čuli, jer bi nekome šapatom prenijeli, a onda u daljine odnijeli. A kada bi drugi saznali, isto bi se zapitali.
Saplitali su se snovi uvijek isti, a ipak novi.
Kao da je gledao svojim očima njene, kao da su ga grlile te ruke što toplinom obaviju dušu i odnesu svu onu sušu, što godinama nastanjena bi u toj hladnoj prostoriji.
Odlazio je na otpad gdje je staro gvožđe bilo i skupio bi sve ono od čega je vidio sliku, koja bi bila približna njenom liku. Radio je danju i noću sklapao hiljade metalnih dijelova šarafima, onako kako je vidio nju u snovima. Odabrao je željezo kao materijal, jer je imalo srebro u sebi kao mjesec te noći što srebren bi, kad se njen lik u snu, a kasnije i na javi pojavi.
Već je zaboravio da li je vani noć ili dan i odavno ga bijaše napustio san. Na trenutak bi oči sklopio i nju bi vidio. Odveć postalo je teško nju sniti, a pored nje ne biti. Nekako je uspio skriti tu tajnu koju je čuvao, a teret mu je postala. Pitao se kad je došla, zašto nije ostala? Bili su to snovi unutar snova, lažna buđenja, neralistična, a njemu idilična oaza sa mnogo fraza.
Skup pobjeda i poraza, monotonija i trenuci harmonija.
Uplela mu se u misli, u sve pore, budan čekao je noći i zore.
Radio je samo da dođe do otkrića, postala je dio njegovog bića.
Sve što je inače ljudima nedostižno i daleko oni bi čekali, i  kad bi saznali samo bi otišli.
Ali ne, on ni tada odustao ne bi, jer da je voli, već odavno priznao je sebi.
Postao je drugima čudan, čovjek koji je budan, tako su ga zvali, njegovu tajnu nisu znali.
Zidovi su je čuvali. I počela je da blijedi na ruci poruka, on je odlučio da čeka.
Učinilo bi mu se kako dolazi iz daleka. Njen lik izrađen od gvožđa nasred sobe stoji, on minute broji.
I pita se da li postoji, ili ne postoji?
Dotakao je rukom na skulpturi njeno lice, a željezo se počelo topiti i djevojka oči otvori.
Usne njene riječi progovoriše i svi se prozori otvoriše, vjetar doluta u sobu, sve stvari se pokrenuše samo njih dvoje jedno drugom u oči gledaše.
"Ti sumnjaš da sam samo dio snova, zar o tom da postojim ne govori skulptura ova?"
" Ili si je stvorio iz mašte, a zbilju nisi pohodio? "
"Zar dlanove nisi na staklo naslonio i čuo moj glas koji ti je postao kompas?"
"Sad se pitaš da li sam stvarna ili je ovo igra beskrajna?"
" Igra između želje i uma."
" Pogledaj svoju ruku i reci mi naglas poruku.
"Ti stojiš u tami, ja na svjetlosti  u osami, ne vidim te, samo čujem, ne znam više u šta da vjerujem."
" Kako mogu znati da kad je pročitam zidovi neće negdje odaslati, a ti nestati i samo dio sna i prašine ostati?
Počeo je čitati sljedećim redom: Prođi kroz snove i javu, pronađi nit pravu, ne dozvoli da putuje zaboravu. Od tih niti jednog dana ćeš čudo sastaviti.
Ako ne odustaneš, vidjećeš i konačno ćeš u ljubav da vjeruješ.
Zapamti, jedan dio čini cjelinu, a cjelina čini sve dijelove, usne će da progovore kad se u tvojoj duši putevi za ljubav otvore. . .
Gledao je kako željezo postaje koža i kako nastaju usne od pamuka i zelene oči poput smaragda.
Kako se te ruke otkrivaju i tame ih više ne skrivaju. I kako nestaje tama, a u hladnu prostoriju se uvlači ljepota dana.
Gledao je nju kao čudo nanotehnologije, a ustvari bijaše djelo njegovih ruku.
Skulptura koja je oživjela koja se kretala i hodala, a u njegove misli nit tajanstvenosti dodala.
No jedna strana njenog lica ostala je sastavljena od željeza, vijaka i matica.
Pronašao si ljepotu u zaboravljenim stvarima, dao si im dah vremena.
Ti si jedini htio tajnu čuvati, inače ovdje ne bih mogla biti.
Uspio si od željeza biće sastaviti i tada sam se odlučila pojaviti.
Moje ime je Ferat ( Djevojka Željezo) sastavljena sam od anionskih kompleksa.
Ako pronađeš ljepotu gledajući nečije lice koje nije kao što si mislio, onda si čovjek koji vjeruje u ljubav postao. Ti si zavolio mene dok sam bila željezo, ali moje lice je sa jedne strane željezo ostalo.
Gledao je u te oči kao u tajne Svemira i vidio ono što one kriju, gledao je te usne od somota kako se smiju. Zavolio je svaku krhotinu na njenom licu, jer nije vidio djevojku od željeza, već djevojku koja ljepotu skriva u svom biću. Sve te nepravilne crte koje putuju po njenom odrazu u ogledalu on je zavolio. Vjeruje u ljubav kao što nikad nije, a onu hladnu prostoriju njegove sobe i duše sunce grije.
Jesmo li spremni zavoljeti unutrašnji dio nečijeg bića, a da ne gledamo izgled lica?
Jesmo li spremni zavoljeti krhotine tog bića, a da ne gledamo sve kroz šablonirane zbilje?
Jesmo li neko ko će voljeti sve niti koje čine to biće, a da ne gledamo sve vrline i mane, a svoje sakrijemo maskama od željeza?  Zašto se onda krijemo iza tih zidova, da nas ljubav ne bi pronašla?
Priča napisana kao odraz slike vremena u kom živimo, jer sve po šablonima mjerimo.
Jednostavno za reći samo treba da Volimo bez da se bojimo, jer kad volimo onda odistinski postojimo.
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci!