Škrinja, švelja i špajz

Znaš onaj osjećaj kad pustiš muziku i pjesma krene? Pa te odvede u neko drugo vrijeme, tamo te vrati, tog trenutka samo je prati. Znaš onaj mali skriveni vrt u našim mislima gdje rastu ideje i nastaju želje? Tu stanuju sva naša osjećanja. Tu se nalaze i odlaze sve one smiješne scene u našem izvođenju. Autori smo, jer se potpišemo na svakoj ispričanoj priči u toku dana, na nekoliko strana. Sad mi kao autori možemo improvizovati i učiniti da sati idu unatrag, pa da idu naprijed malo. A nama se tek čini da hodamo po vodi koja nas odvodi ka ljuljašci. Konstrukcija oku vidljiva djelo majstora u tom ogledalu prostora. Ona stoji i dane broji kada će do nje stići koraci tvoji i moji. A reći ću ti da je sve to maestralan pristup, kao odstupanje i naše unutrašnje stanje. Reflektovano ka vani. Sad ti kažem ozbiljno: Stani! Pravi zaokret od tih misli i dozvoli sebi da letiš. Ne mislim doslovno da letiš, već samo da se sjetiš. Vrijeme je da  sebe uspiješ prepoznati i onda ćeš znati...

Tu ulica više nema, samo staze koje vode negdje nekad, jer još nije došlo sad. Osjećala je u svom biću da je blizu otkriću. Prolazila je kroz šumu rukama oslobađala put od grana koje su joj govorile da zastane i da se vrati. Ona je odlučila da tragove urezane na kori drveta prati. Tekli su ti dugi sati, ponoć je donosila nove dane, a sve je (činilo se njoj) moglo u djelić vremena da stane. Lišće pod njenim cipelama bilo je jedini šum  koji je podsjećao da ide, da ne stoji na tom jednom mjestu, jer bili su to krugovi. Koliko god se činilo da odmičeš imao si utisak da se istoj tački približavaš i kad misliš da sve znaš, onda tek ništa ne znaš. Teoretski je poznavala materiju nije imala strategiju ovo je bila praktična nastava, a ona svoj vođa i postava. Nacrti iz notesa bili su dio poteza i tačka opreza. Knjigu je otvorila kad su se iza šume pokazala nepregledna polja. Sad bi već mogla biti vidljiva onima koji je prate. Pokušavala se nekako skriti ali znala je šta bude, to ć...

Samotni putevi i ulice sretneš tek poneko lice strano koje i ne želiš upoznati, jer misliš da je to neko ko te prati. Nekad je zvuk tih cipela bio jedina muzika koju je slušala i onaj kad bi kiša od oluke kapima tražile taktove. Hladna noć u kojoj ni topli kaput ne može da te ugrije. Kišobran je skupljao kapi na tom vodo otpornom materijalu. Lice nije moglo upijati suze, već bi ih samo pustilo da idu. Prirodni odabiri duše koja zna da je daleko od doma i one male kuće koja je utočište. Šešir koji čuva sve misli da ih ne pusti da lutaju slobodno, jer bi oni koji prate djevojku mogli znati da je u njihovoj blizini.Tražila je sklonište, nije imala oslonac, nekog saputnika koji će joj pomoći da prijeđe te okruge. Nije mogla nikom vjerovati. Biti samotni putnik, stranac u noći, a emotivno biće. Kakav spoj mene u meni, govorila je? Inženjering kom ju je otac naučio. Spletovi koje je trebalo raspetljati. Kao da ideš putem koji je teško proći i sve što si proživio, iznova proživljavaš, da...

Svi gradovi i sve ulice imaju neko svoje upečatljivo lice. Ono sa pogledom koji ne priča priče, već ih živi... Napuštena kuća na prvi pogled i kroz prozor vidiš jedan dvogled i čovjeka koji posmatra i čeka. Nosio bi sa sobom jedan stari notes, taj svežanj papira  i vječito bi nešto zapisivao i skicirao. Aplikacije i ilustracije. On je taj notes pretvorio od običnog papira u digitalni . Pisao je olovkom pomoću infracrvene kamere kako bi ga mogao prebaciti na neki drugi uređaj. Razvijao je svoj vid tehnoloških čuda, ali nije odstupao od onih iz davnih vremena. Tako je taj notes bio spojen svežnjem kanapa. Da zadrži taj dah prošlog vremena. U tim listovima bile su spojive i nespojive formule, proračuni i obračuni uma. Bio je samouk. Nije izučio nikakve velike škole, njega su brojevi nekako razumjeli, a i on njih. Sve što bi zabilježio očima, kasnije bi u svom domu gradio posebno dizajniranu tablu na zidu gdje je upisivao formule. Običnom čovjeku bi to izgledalo kao neki nepo...

Šapat vjetrova, eho koji se prelama, riječ koja se ponavlja, a meni tako nova, iznova. U snu se tvoj glas čuje kako govori: Kroz puteve od snjegova, kroz sve hladne zime i daljine pronađi me. Znam da si toliko jaka da pređeš taj put, skriven sam i potpuno sam, ovdje za tišine samo znam. Idem, srce vodi, duša zna, sve putanje i kad tragova nestane, ono ne odustaje tebi putuje, tvoj glas čuje. Kad sa tvoga ramena ptica odleti, ti se sjeti da ka meni leti. Neka me ona tebi dovede i kroz oluje provede. Po arhipelagu duše slažemo kolaže, dok se ruke traže. U kući bez zidova, samo prozori postoje. Čujem po toj kući korake tvoje. Kad dođem ti ćeš čuti moje. Pokucam na vrata i otvaraju se odaje. Kroz paučinu prolazim do tebe dolazim. Sreli su se pogledi. Na stolu knjiga zatvorena, ti je otvaraš vjetar pomjera stranice, na našim ostaje, neko točak pokreće... Predmeti lebde u zraku jedino se oči vide u mraku. Ta dva fenjera zelene boje u mislima mojim godinama postoje. Kao da me p...