Ovaj dan prolazi, novi dan dolazi

Samotni putevi i ulice sretneš tek poneko lice strano koje i ne želiš upoznati, jer misliš da je to neko ko te prati. Nekad je zvuk tih cipela bio jedina muzika koju je slušala i onaj kad bi kiša od oluke kapima tražile taktove. Hladna noć u kojoj ni topli kaput ne može da te ugrije. Kišobran je skupljao kapi na tom vodo otpornom materijalu. Lice nije moglo upijati suze, već bi ih samo pustilo da idu.
Prirodni odabiri duše koja zna da je daleko od doma i one male kuće koja je utočište.
Šešir koji čuva sve misli da ih ne pusti da lutaju slobodno, jer bi oni koji prate djevojku mogli znati
da je u njihovoj blizini.Tražila je sklonište, nije imala oslonac, nekog saputnika koji će joj pomoći da prijeđe te okruge. Nije mogla nikom vjerovati. Biti samotni putnik, stranac u noći, a emotivno biće.
Kakav spoj mene u meni, govorila je? Inženjering kom ju je otac naučio.
Spletovi koje je trebalo raspetljati. Kao da ideš putem koji je teško proći i sve što si proživio, iznova proživljavaš, da bi došao do samog sebe. A ona nije mislila na sebe, mislila je na ostatak svijeta.
Ona toliko buntovna i svoja izvana, jer drugačije nije mogla opstati.
Te njene osobine su bile čelične, učila je o sebi.
Nisu to bile zadaće kad vidiš zadatak, pa tražiš riješenje.
Ne, ovo su bile drugačije igre koje su se igrale u okruzima.
Ovdje si prepušten sebi, sam tražiš zadatke i sam ih rješavaš.
Kaput je sezao do zemlje i skupljao je prašinu koju je sunce skupilo nakon kiša.
Tragovi na cipelama sličnim martinkama. Pertle u ljubičastoj boji, cipele zelene.
Dvije boje koje u njenom biću postoje. Kada se spoje svaka priča svoje. No sve se to sabere u glavi, a onda još veći haos napravi, pa ga porukama iz knjige njeno umijeće prepravi.
Napuštena kuća, prašina na prozorima, i imaš strah od nekog nepoznatog bića zalutalog u tim prostorima prošlosti, gdje već odavno nema nikoga. Tek poneka slika tog vremena.
Jedan čajnik kojeg je rđa vremena obojila i postala mu drug koji razumije promjene vremenskih intervala.
Nije mnogo obraćala pažnju na sve te detalje, samo je htjela prespavati i nastaviti put dalje.
Vidjela je staru fotelju i neki prekrivač koji je skupio paučinu i prašinu.
Kroz pukotine stakla probijala se mjesečeva sjena. Naslonila je glavu na naslonjač i san joj je došao, onda je odlutala daljinama tih virtualnih prostora koji nas pozovu da saberemo dan što je iza nas.
Bilo je već mnogo dana iza nje, nije se okretala za prijeđenim kilometrima. Oni su bili iza nje, ali dio nje. Nije lako biti danima sam na putu. Pratio ju je jedan pas lutalica, razumio je njen put.
Razumio je bolje od ljudi, koji su u svojim skučenim prostorima jedino sigurni bili.
Bilo je lakše da ostanu. A ona je išla za sve njih. Prenosila je poruke prirodi i čovjeku. . .
Jutro je pustilo sunčeve zrake kroz pukotine i osvijetlilo je prostoriju.
Na njeno lice padale su kapi kiše, vješto su pronašle put da je sanjivu probude.
Izašla je i zatvorila vrata za sobom. Ispred je čekao njen jedini prijatelj, koji je znao da su novi kilometri pred njima. Nakon pustoši u kojoj tek poneka biljka stanuje, vidjela je gusto naseljene predjele. U nizovima kuće koje su poredane kao neko čudo savremenog svijeta.
A gotovo nigdje nije bilo ni jednog drveta. Zelenilo je bilo rijetkost. Kontradiktornost okruga koji postoje. No kad bi pogledali iz visine vidjelo bi se da svi ti okruzi zajedno svijet čine.
 Ne postoje granice koje ih razdvajaju, a ne znaju da se spajaju. U toj svoj različitosti kojom se žele odvojiti, nisu uspjeli opstati. U notesu su tačke označene upravo na mjestu gdje je ona bila i vidjela je kako su svi programirani da rade u skladu sa odredbama okruga. Nije bilo onih koji su buntovno znali reći ne pravilima. A ona je bila ta koja donosi promjene, sve dok njene lokacije ostaju skrivene.
U tom okrugu je osjetila borbu koja se vodi unutar nje, sjetila se očevih riječi i otvorila knjigu sa porukama. Pisalo je sljedeće:" Kad se nađeš u prostoru koji ti je nepoznat, pronađi nešto tebi poznato. Biće to ono, što oči prve skeniraju jer tada se nova vrata otvaraju, kad se druga zatvaraju."
Pogledala je ispred sebe i ugledala znak koji je bio usmjeren ka jednoj prodavnici.
Bila je to antikvarnica. Uputila se prema njoj i otvorila vrata. Ljepota starih stvari joj je privukla pažnju. Posebno veliki broj knjiga koje su štampane u samo jednom primjerku.
Unutra je stajao čovjek i sređivao stvari na policama. Bio je okrenut leđima.
Pozvonila je zvonom koje je stajalo na pultu. On se okrenuo i pogledao prema njoj s' oprezom.
Ako ste jedna od njih molim vas da odmah odete iz prodavnice?
Nisam jedna od tih ili kako ih već zovete?
Ovdje sam jer me je pogled u knjigu doveo do vas.
Pomalo zbunjena nije primijetila da je to mlađi čovjek .
Bilo joj je neobično da neko tako mlad radi u mjestu kao što je antikvarnica.
Čudiš se da neko poput mene radi ovdje?
Ti čitaš misli ljudima?
Možda, ali to sigurno neću reći tebi, potpunoj neznanki.
Moj otac mi je u nasljedstvo ostavio ovu radnju, a kako volim sve ono što pripada davnim vremenima zavolio sam i ovo mjesto.
Prešla sam veliki put i očigledno da moj nastavak puta zavisi od nečega što se nalazi ovdje?
Šta god to bilo, znam da bez toga ne mogu dalje.
Pogledom je tražila po svakoj polici šta bi to moglo biti i pogled se zaustavio na jednoj neobičnoj spravi, koja ju je podsjetila na jednu od skica koja se nalazila u notesu njenog oca.
Izvini ova sprava ovdje, šta je to i čemu služi?
To je nedavno stiglo ovdje, donio je jedan čovjek. Doduše bio je prilično čudan.
Ušao je sa velikim plaštom i kapuljačom na glavi. Rekao je da mu je to poklonio jedan čovjek kao znak pažnje jer mu je spasio porodicu. Iskreno nisam mnogo povjerovao u tu priču, jer sam uvidio da on o tome zna više nego što je meni rekao.
Njoj je sve postalo jasno, oni je prate i vrijeme je da ide što prije, naočale su joj otkrile mjesto gdje se može skriti, jer više tu nije mogla biti. Molim te taj uređaj mi je potreban. Po nacrtima koje imam on je dio koji trebam dostaviti tamo gdje idem. Ako je to zamka, onda si u opasnosti.
Opasnosti postoje da bismo izašli iz njih. Postali jači i svladali strah. To je sve dio mog puta.
Pozdravila se s' mladićem i krenula, već bijaše odmakla od tih redova kuća ne znajući da je on pratio tragove njenih stopa. Ona je znala da ovaj dan prolazi, i da novi dan dolazi.
Nastaviće se. . .
Ovo je drugi dio priče: Sutra će odveć drugačije biti: Podnaslov: Ovaj dan prolazi, novi dan dolazi
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa sajta Unsplash

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kaži šta osjećaš

U skerletu od ljubavi

Zamisli