Tamo gdje sutra donosi nova jutra

Tu ulica više nema, samo staze koje vode negdje nekad, jer još nije došlo sad.
Osjećala je u svom biću da je blizu otkriću.
Prolazila je kroz šumu rukama oslobađala put od grana koje su joj govorile da zastane i da se vrati.
Ona je odlučila da tragove urezane na kori drveta prati. Tekli su ti dugi sati, ponoć je donosila nove dane, a sve je (činilo se njoj) moglo u djelić vremena da stane.
Lišće pod njenim cipelama bilo je jedini šum  koji je podsjećao da ide, da ne stoji na tom jednom mjestu, jer bili su to krugovi.
Koliko god se činilo da odmičeš imao si utisak da se istoj tački približavaš i kad misliš da sve znaš, onda tek ništa ne znaš.
Teoretski je poznavala materiju nije imala strategiju ovo je bila praktična nastava, a ona svoj vođa i postava. Nacrti iz notesa bili su dio poteza i tačka opreza.
Knjigu je otvorila kad su se iza šume pokazala nepregledna polja.
Sad bi već mogla biti vidljiva onima koji je prate.
Pokušavala se nekako skriti ali znala je šta bude, to će biti.
Strah je koracima odagnala, jer je znala da ono što ona treba dostaviti može spasiti mnoge ljude iz svih okruga. Bez igdje ikoga i onog vjernog druga što je u stopu pratio i on se čak kući vratio, jer kroz te šume niko ne zna naći prolaze.
Rijetki iz nje ponovo dolaze.
Knjiga se otvorila i riječima tišine joj progovorila: "Kad vidiš da ne postoje tačke koje se spajaju, znaj da još pred tobom kilometri ostaju."
"Svakim korakom bliža si onom što tražiš, samo gledaj i strahu blizu ne daj."
Prolazila je kroz žitna polja i osjećala slobodu koja je bila dašak vjetra na njenom licu.
Šešir je lutao čas na jednu, čas na drugu stranu. Pramenovi kose su igrali u ritmu vjetra.
Umotala je šal indigo boje oko vrata koji je dobila od oca na poklon.
Taj šal ju je vraćao u njen topli dom.
Skinula je šešir i naočale, tako otkrivši oči koje su bile indigo baš poput šala.
Više nije bila ona djevojka, sad je promjena lagano izlazila na površinu.
Ona nesigurnost koju je čuvala u ograđenim zidovima i pisala na daskama da je sjete, da jednom odrasteš i pređeš sve kilometre. Kilometre o kojim ni sanjao nisi, i tek tada vidiš da si drugačiji.
Vidiš promjenu u svim okruzima, kad se nađeš među drugim ljudima i sva ta lica upamtiš kao tragove po kojim se kasnije doma vratiš.
Neodvojivo povezane materija i energija se pretvaraju jedna u drugu, bila je sve bliža okrugu, jer kad te granice prijeđe iza njih se nalazi  mjesto o kom je godinama slušala od oca.
Čovjek sa plaštom je išao za njom. Znala je to. No dok je bio na odstojanju, nije osjećala potrebu da mu stavi do znanja da može da se brani. Ovdje je smirenost uma bila važna stavka.
Pomislila je u sebi: Ko bi rekao da ću potpuno sama ići svim ovim stazama, rušiti prepreke i bez drugih ljudi kročiti skrivenim predjelima?
Brzo bi se vratila u stvarnost, oprez je bio potreban sa svakim načinjenim korakom.
 A bilo je sve drugačije kad bi se dan prekrio mrakom.
Založila je vatru i pokušala je ugrijati ruke.
 Hladne fronte tražile su proljeće u ljudima i godinama koje stoje, ali više ne postoje.
Ostale su na kalendaru kao brojevi koji su vezani, a nepovezani.
Zašto stojite u sjeni, mom oku niste skriveni?
Danima me pratite, izađite na odsjaj vatre, pokažite svoje lice.
Vi ste pripovjedač mog putovanja.
A kako možete o meni pripovjedati kad niste niti riječi sa mnom prozborili?
Ovu spravu ste predali meni znajući mog oca.
Isto kao što ste znali da su mene odabrali da kroz okruge djevojka ovo prenese, do meni znane adrese.
Iz sjene je odlučio na odsjaj vatre čovjek da krene. Skinuo je kapuljaču sa glave i plašt.
Na njegovom licu nije se moglo mnogo tog pročitati, a i da pročitaš trebalo se dobro zagledati.
Ona je brzo skenirala sve podatke koje je vidjela. Njen um bio je posebno sortiran i revoltiran kad je trebalo. Uvidjela je odraze u kojim se karakterne crte same pronalaze.
Zamoliću da ostanete na rastojanju. Možete uzeti vodu i hranu, znala sam da ćete doći.
Vi ste mislili da ste nevidljivi po noći. Nisam krhko stvorenje, nemojte da vas zavara moja vanjština jer izvana sam srna, unutar sebe sam programiran sklop čovjeka.
Čudno je biti ja, ali se navikneš da ljudima ne vjeruješ.
Ljudsko lice jedno otkriva, a mnogo tog skriva.
Sve što kažeš kroz riječi, ja ću ono što si prećutao reći.
Vidim da si mudro dijete koje zna da se brani i misli su ti kao meteori, lebdeće stijene ti se kriju u tim prostorijama. Nisam ti prijatelj, ni neprijatelj reći ću da sam neko ko ima zadatak.
Ja ću budna gledati, kako zora noć prati, vi možete odspavati.
Radije ću budan biti, jer si ti neko ko se umije skriti.
Kako želite, to je vaš izbor.
Sati teku, nekad sporo, nekad ubrzaju ritam, vi ćutite, ja nemam želju da pitam.
Jer sve iz vašeg ponašanja čitam.
Otac te je pripremio bolje nego smo mogli zamisliti.
Godine priprema su iza nas, sad gledam u onom pravcu gdje su te godine otputovale.
Dan se probudio, čovjek je gledao prema suncu, ona je zagasila vatru preostalom vodom iz boce i krenula dalje.
Znala je da taj čovjek ima nešto što nije skrio vješto, zapravo nije se ni trudio da nešto krije ali ona više ni blizu njega bila nije. Zapravo on nije mogao da je prati do okruga koji je granica razdvajanja i spajanja dva različita svijeta.
Ovaj okrug je bio sam po sebi jedan dio svijeta koji je odavno odstupao od pravila.
Većinom je sve bilo zamračeno, tek kroz neke šupljine na prozorima vidjele bi se oči koje posmatraju sve one koji ne pripadaju tom području. Ona tu nije pripadala i bila je stranac u noći za sve te oči.
Njene oči pak su bile svijetlost koja ruši tamu, šal nije skidala, u pogledu je zadržala hladne emocije.
Unutar sebe je bila mirna kao list drveta kad vjetar pronađe drugi smjer.
Ona srna koja bježi i na najmanji šum, dopustila je unutrašnjem djelu svog bića da bude na slobodi i da je kroz taj dio dalje vodi.
Ta tamna strana okruga je godinama bila prisutna, vjerovala je u svijetlost iza hladnih kuća izgrađenih nekim čudnim pristupom arhitekture nekadašnjeg vremena. Nisu je ništa pitali, bila je ona koja ne odgovara na pitanja, jer su već čuli da postoji djevojka koja putuje sama i prepreka je preprekama.
Priča se naravno uveličavala pa su znali govoriti da njoj ne treba biti blizu.
Čula je glasove kako se došaptavaju i prenose čudne informacije o njenom biću.
Nasmijala bi se krajičkom usana, taj osmijeh bio je sakriven pod šalom.
Novi dan je otvorio nove stranice života svih okruga, a ona je prešla granicu.
Pred njom se ukazaše sve prošle godine, godine koje su je pripremale za ono što njene oči gledaju.
Vidjela je svijet koji je drugačiji, jedan potpuno novi svijet izvan svih okruga pretvoren iz linija u mnogouglove. Unutrašnje oblasti i poligoni. Konture koje se posmatraju kao put.
Mjesto gdje su svi objekti trodimezionalni u nekoj ravni.
Grafički dovedeni do preciznosti kakva ne postoji.
Jedino su nacrti u notesu njenog oca jednim djelom govorili o onom što ona sad vidi.
Otvorila je knjigu, stranica je poručila sljedeće: Kad se čovjek putem dugim i uzanim kreće sve prepreke prijeće i vidjeće cilj svog putovanja, biće to konačna slika kilometara koje za sobom ostavi onog trena, kad vidi ono što je tek negdje mogao da pretpostavi. Knjigu je zatvorila, oči otvorila i predala spravu koju je čuvala kroz sve te duge dane i konačno je mogla pred čovjeka sa mnogo lica da stane. On je preuzeo spravu i počeo skidati slojeve maske sa svog lica.
Dio po dio je nestajao i otapao se pred njenim očima. A onda je vidjela njoj već znano lice.
Bilo je to lice mladog čovjeka iz antikvarnice kog je srela i od kog je tu spravu preuzela.
Vidiš ti si bila jedina koja može da donese tu spravu, kad sam ti je predao znam da su poslali osobu pravu. Ja je nisam mogao dostaviti ovdje kod nas, tražili su nekog sa tvojim vještinama.
Jer ti si ona koja je odrasla među srnama. Tvoje ime je Roe Deer (Srna).
Ti izbjegavaš život u većim socijalnim formacijama, samim tim si neko ko ne vjeruje ljudima.
Provodila si vrijeme u šumi blizu tvoga doma, razumjela prirodu i izuzetno si pripremljena.
Hvala ti što si svima pokazala kako imaš hrabrosti za ovo putovanje.
Djevojko ti si nam vratila svitanje. Ti si ona koja donosi odgovore, a ne čeka postavljeno pitanje.
Hvala vama, jer sam upoznala sebe putujući, postala jača vjerujući.
Vrijeme je da se vratim domu svome gdje me otac čeka bila je ovo misija daleka.
Tvoj put će sad lakši biti jer možeš slobodno kroz sve okruge kročiti, tek ćeš sad ljepote otkriti.
Roe Deer je provela nekoliko dana u svijetu koji dolazi, tamo gdje sutra donosi nova jutra.
Vratila se ocu i svome domu tamo gdje na daskama poruke iz knjiga stoje, gdje se srne slobodno kreću. Ona je jedna od onih koja drugima donosi sreću.
Ovo je treći, ujedno i završni dio priče: Sutra će odveć drugačije biti.
Podnaslov: Tamo gdje sutra donosi nova jutra
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa sajta Pixabay











Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kaži šta osjećaš

U skerletu od ljubavi

Zamisli