Sutra će odveć drugačije biti

Svi gradovi i sve ulice imaju neko svoje upečatljivo lice.
Ono sa pogledom koji ne priča priče, već ih živi...
Napuštena kuća na prvi pogled i kroz prozor vidiš jedan dvogled i čovjeka koji posmatra i čeka.
Nosio bi sa sobom jedan stari notes, taj svežanj papira  i vječito bi nešto zapisivao i skicirao. Aplikacije i ilustracije.
On je taj notes pretvorio od običnog papira u digitalni .
Pisao je olovkom pomoću infracrvene kamere kako bi ga mogao prebaciti na neki drugi uređaj.
Razvijao je svoj vid tehnoloških čuda, ali nije odstupao od onih iz davnih vremena.
Tako je taj notes bio spojen svežnjem kanapa. Da zadrži taj dah prošlog vremena.
U tim listovima bile su spojive i nespojive formule, proračuni i obračuni uma. Bio je samouk.
Nije izučio nikakve velike škole, njega su brojevi nekako razumjeli, a i on njih.
Sve što bi zabilježio očima, kasnije bi u svom domu gradio posebno dizajniranu tablu na zidu gdje je upisivao formule. Običnom čovjeku bi to izgledalo kao neki nepovezani niz podataka.
No ne i njemu. Svi ti podaci jednog dana će odigrati svoje uloge.
Njegova kćerka mu je bila jedina podrška. Svo znanje koje je imao, prenosio bi upravo njoj.
Jedinoj osobi u koju je imao povjerenje. Ona je bila svoja, dijete koje ne voli tehnološka čuda, već knjige. U maloj sobi na tavanu, na policama su uredno složene knjige bile i društvo bi joj pravile.
Na podu od daski pisala je utiske koje su knjige ostavile na nju. Bila je veoma slična ocu, iako to sebi nije htjela priznati. On je poznavao brojeve, ona iz knjiga poruke.
Otac je znao da piše sve važne detalje, koji su smjer za dalje.
Čekao je da odraste taman toliko da sazna svoj zadatak...
Dijete slušaj, noćas kad mjesec izađe i osvijetli naš put, ti uzmi kaput i kreni, prati put svojoj sjeni.
Sve što ti je na podu zapisano iz onih knjiga tvojih u jednu knjigu spojih.
Ona će ti mnogo pomoći kad se tvoje biće sa strahom suoči. Jer lomiće se u tebi i oko tebe sve ,logične i nelogične stvari i pitatćeš se ko si ti u stvari?
Odgovor ćeš ipak sama potražiti, samo pusti da te vodi osjećaj i znaj da ništa nije kao što je bilo prije. U svakom dijelu tvoga puta zamka se krije.
Ti znaš da pored tebe ne mogu biti, a svoj put trebaš nastaviti.
Sve sam izračunao i upisao sačuvaj u sjećanju da neko ne bi obrisao.
Vrijeme koje dolazi, je vrijeme koje mnogo mijenjati svijet neće.
Ali neće biti kao prije. Još niko pronašao nije grad u koji ti ideš sad.
Vjeruj mi dijete to nije grad, to je jedan potpuno novi svijet zamišljen i osmišljen.
Jedini tragovi koji do njega postoje na ovoj karti stoje.
Ti ćeš se mijenjati kroz etape puta ali to su promjene koje već nosiš u sebi.
One postoje samo čekaju tvoj znak da im svijetlost tvoje duše odagna mrak.
Znaš da su prepreke na tvom putu, riješenje za njih je ta knjiga u tvom kaputu.
Kad prođeš amplitude taj grad pred tobom će da bude.
Oscilacije mehanike moj notes će da ti otkrije.
Zvučni talasi će ometati tvoje kretanje, tada misli usmjeri na poruke kad knjigu otvoriš odgovor koji piše reći će ti više.
Znam da ćeš poželjeti odustati i zastati kad se nađeš usred otpada koji nikom ne pripada.
Tu ćeš pronaći ljepotu za koju nisi znala da postoji, samo vjeruj.
Vidjećeš kako ljudi znaju da sude na prvi pogled kad te vide.
Nemoj da te dotiče šta nečije usne kažu, jer se riječi od čovjeka, do čovjeka drugačije važu.
Jedini način da prođeš kroz prepreke koje ti postave, ne daj da ti tragove njihovih misli u tvojim ostave.
Djevojka stavlja torbu preko ramena, i kišobran čudnog kroja, uvijek je bila i ostala svoja.
Zagrlila je oca i znala da je vrijeme da krene, mjesec je već obasjao cipele njene.
Sad je odabrana postala, da bi svijet koji postoji pronašla.
A biti odabrana nije nešto što je željela. Ponekad želje znaju da zalutaju, pa pronađu one kojim ne pripadaju i baš za njih se odluče da ih nešto nauče.
Na njenim ramenima osjetila se težina koju će nositi, ali kad teret jednom pusti, onda će je ta sloboda koju osjeti voditi.
Mrak koji tek mjesec malo sakrije i poneku prepreku otkrije. Uzane staze koje vode korake.
Sutra znam vidjeću sunce i oblake. Sutra će odveć drugačije biti, sklonište treba potražiti.
Znam putu ispred mene, da me čekaš za promjene, da trebam biti mudra i lukava i čitati sve iz uputstva. No, isto tako znam da čovjek ponekad treba ići sam.
Bistrinom misli koje kroz taloge vremena uspijem dozvati, mjeseče ti me put tog grada prati, a onda me mom domu vrati. Šešir na glavi koji prekriva dio lica i jedna djevojka koja je postala putnica.
Naočale na očima da bolji uvid ima. U staklima senzore da je upozore, kad se negdje opasnost skriva. Ono što nije znala je to da će otac njeno putovanje pratiti na tabli koju je godinama unazad krenuo graditi. Sve je u brojevima kilometri, prepreke, one što su blizu i one što su daleke. A njene poruke što su na daskama pisale, odaslali su pisci davnih vremena, sad ih je prepoznati zadaća njena.
Koliko god se činilo da je krhka, zapravo je imala snagu u sebi koju ni oni posebni ljudi ne bi znali ukrotiti, ona je bila ta koja se zna za sebe izboriti. Pred njom su kilometri puta, ali ona zna gdje ide, dok čuva knjigu u džepu svog kaputa i taj notes u kom stoje skice i riječi, jer jedino se tako putevi mogu prijeći ako smo od naših strahova veći. Ako ih prihvatimo i pustimo, onda se ljubavlju kroz život vodimo.
Nastaviće se. . .
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa interneta!
Do sljedećeg nastavka: Veliki poz čitaoci!







Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kaži šta osjećaš

Zamisli

U skerletu od ljubavi