Kad se sjećaš, opet ljubav osjećaš

Znaš onaj osjećaj kad pustiš muziku i pjesma krene?
Pa te odvede u neko drugo vrijeme, tamo te vrati, tog trenutka samo je prati.
Znaš onaj mali skriveni vrt u našim mislima gdje rastu ideje i nastaju želje?
Tu stanuju sva naša osjećanja.
Tu se nalaze i odlaze sve one smiješne scene u našem izvođenju.
Autori smo, jer se potpišemo na svakoj ispričanoj priči u toku dana, na nekoliko strana.
Sad mi kao autori možemo improvizovati i učiniti da sati idu unatrag, pa da idu naprijed malo.
A nama se tek čini da hodamo po vodi koja nas odvodi ka ljuljašci.
Konstrukcija oku vidljiva djelo majstora u tom ogledalu prostora.
Ona stoji i dane broji kada će do nje stići koraci tvoji i moji.
A reći ću ti da je sve to maestralan pristup, kao odstupanje i naše unutrašnje stanje.
Reflektovano ka vani. Sad ti kažem ozbiljno: Stani!
Pravi zaokret od tih misli i dozvoli sebi da letiš. Ne mislim doslovno da letiš, već samo da se sjetiš.
Vrijeme je da  sebe uspiješ prepoznati i onda ćeš znati koliko je na tvom satu, sati.
Šta? Sad ćeš cijeli dan stajati i samo gledati te tekuće minute što u tebi ćute?
Ne dolazi u obzir obzira, opet bi ti unatrag, što ti je prošlo vrijeme prijatelj toliko drag?
Ti si ovdje upravo sad. Dozvoli da te nađu sve te lijepe stvari, one manje lijepe zanemari.
Zanemari ih bar neko vrijeme, na platnima slika nisu iste teme.
Nisu iste tehnike kojim ih bojimo. Krećimo se, zašto da stojimo?
Dok hodamo korake ne brojimo. Matematički nisu ni romantični, svi oni koraci koji su taktični.
Okreni ploču neka nova muzika teče. Druga pjesma polako kreće, uzmimo bicikle i okrećimo pedale. Sinhronizovani okreti, udaljavaš li se ili se prbližavaš?
Da li znaš koju knjigu čitaš? Dok okrećeš njene stranice prepoznaješ li svoje lice?
Jesi se pronašao u nekom od likova ili si ti čovjek iz naslova?
Okrećeš stranice i gledaš korice knjige, ti misliš da je sve ovo dio igre.
Logički suprotno razmišljaš i ne želiš da znaš, niti da se sjećaš. Jer kad se sjećaš, onda osjećaš.
A tebi su osjećanja novine koje ne razumiješ, čitaš između redaka praznog prostora.
Kažeš mi da ne otvaram vrata tvoga srca, vidjeću oluje u prozorima duše.
Zaključaj stan i ne pravi poseban plan za ovaj dan. Još jedno proljeće za tebe je u nizu.
Kad osjećaji preplave tvoje biće nestaneš, ti se tako rijetko zaljubiš, jer kad voliš, voliš na poseban način.
Zašto uvijek brišeš sa table spužvom osjećanja?
Čitam tvoju terminologiju, postaviš granicu, sakriješ poneku stranicu da niko ne prepozna, šta je to što si sakrio od sebe i čuvaš u dubini duše.
Ti i ljubav ste u nekom čudnom taktu ti na petom, ona na sedmom spratu.
Dvije stvari koje imaju slične osobine za koje ne postoje osovine koje ih spajaju.
Ovo je kretanje pogrešno skretanje, analogično stanje više- manje.
Pronađi srž spoznaje, pomoću asimilacije izvedi interpretacije.
Upotrijebi slike, uoči oblike, nađi simbolike. Sve nesvjesno i potisnuto negdje  u tebi je otisnuto.
Ti se sa sobom prepireš i svemu ljepom opireš.
Zatvori oči pronađi čulnu sliku koju poznaješ, to je ta unutrašnja veza što vodi do opreza.
U tvojoj je filozofiji stanja, ono što prelazi racionalna saznanja izvan mogućnosti shvatanja.
Dok vozimo bicikle okreću se točkovi i žice, oko nas ulice.
Održavamo ravnotežu, potrebno je vrijeme i hrabrost po liniji koja ide granicom, gledam tvoj lik dok voziš bicikl. Neobična noć u gradu vidimo projekcije kako boje fasadu, kako se ocrtavaju slike na drveću i ulicama.
Okrećemo pedale optičke iluzije pretvaraju objekte u neke druge slike i oblike.
Reci mi gdje smo otprilike?
Ove tvoje mape su rampe koje nas uvijek vrate u vrijeme kad vatre plamte.
Znam te, znaš me toliko vremena, ne brojimo postojanje godina za nama.
Lagano odmiče noć u našim rukama baloni, puštamo ih da lete visinama.
Kao da je neko prosuo cink sa neba po nama, taj prah smijeha ostao na usnama.
Ostavljamo bicikle da stoje, jer u našim sjećanjima uvijek će da ostanu i dio nas da postanu.
Uvijek me možeš pronaći u mislima tvojim tamo postojim. Dozovi me kroz godine i doći ću za tebe.
Kod one naše ljuljaške i prijeći ćemo sve vode, samo ne daj da taj osjećaj koji čuvamo, od nas ode.
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa sajta Pixabay














Primjedbe

  1. Lijepo si ovo napisala i fotografija mi se dopada! Da su ovu priču likovi iz filma pročitali (tj.scenarist/i), do Jeseni ne bi došlo... ;)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ahahaha kakav komentar Ariel! Stvarno da su pročitali ovu priču trebali bi vremeplov da doputuju, u vrijeme kad je priča nastala.
      Ko zna onda bi pronašao Proljeće ili Zimu? Znaš da Suncokret zapetlja ponekad stvari.
      Mahovine i paprati sa Merkura.:)

      Izbriši
    2. Nemoj Bona, živa bila! Jesen je već čist višak, zbog kojeg me strefio blagi ...biću fina tvoj je blog.

      Gibam, da ne bude nastavak sinoćnje tačke... :)

      Izbriši
    3. Hihi! Suncokret bi napisala drugačiji scenario. Ne bi bilo godišnjih doba, već jedna osoba posebna za glavnog glumca. I naravno znam, srećan kraj bez sjetnih trenutaka i skrivenih osjećanja. Film je baš revoltirao ili bolje reći kako si ti rekla katapultirao. No, ova priča je nastajala prije filma i jednim djelom poslije filma. Ali film nije imao uticaja na tok priče.
      Jer da jeste onda bi bila sjetna, ovako je priča sretna.:)

      Izbriši

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Kaži šta osjećaš

U skerletu od ljubavi

Zamisli