Pročitaj i ne pitaj, pjesmu čuj i vjeruj
Znam da si ti pronašao naše zapise iz tog vremena.
Da ti, što čitaš ove riječi. Tvoj lik vidjeh u snu.
Više ne znamo šta živimo, a šta sanjamo.
Ti se pitaš ko sam? Ne pitaj, samo čitaj, biće ti sve jasno.
U tvom vremenu postoji naše, u našem vremenu tvog još nema.
Ti ne znaš da te gledam kroz staklo ogledala kako sjediš i čitaš zapisano na listovima papira.
Lenti se nalazi sa druge strane ogledala. To je moje ime.
Upravo se okrećeš oko sebe i pogledom tražiš nekog od nas.
Hroničaru vremena, nismo mi neko kog možeš vidjeti.
Mi bar nismo bili sami u skladište odaslani.
Ti si sam jedino što ja putem ovih papira s' tobom razgovaram.
Znala sam da ćeš biti tu, sve sam pripremila za tvoj boravak.
Vrijeme koje ćeš tu provesti, jednog dana tebe će do mjesta gdje smo mi dovesti.
Ni tu me nećeš pronaći. Uvijek odem.
Teško shvatljiva, izdvojena i odvojena od uobičajenog svijeta.
Vođa ekipe iz jednog razloga što je moj zbir brojeva bio različit od njihovog.
Duge su noći, znam dani su još duži. Ne razmišljaj o tom.
Čitaj i pamti, jednog dana ta sjećanja će ti trebati...
Čini se kao da je bilo juče, a od juče, danas o prošlosti naše misli uče.
Sjedili smo za stolom u ovoj petlji koja se ponavljala pola decenije.
Otkrili smo sve pregrade i poruke, čekali smo dalje odluke.
Vrijeme je da se promjeni lokacija na kojoj se nalazimo.
Posmatram oko nas željezo, metal i gledam u svoje ruke, na dlanovima su ostali ožiljci.
Jednog dana biće svjedoci prošlih dana.
Skupilo se u duši toliko rijeka da bi potekle i izazvale vodopade koji padaju niz litice.
A onda pogledam prema dvoje prijatelja i kažem sebi: Prošli su isto, osjetili svaki dan iza nas...
Brzo misli usmjeravam ka novom putu, drugom dijelu ciklusa, novih 5 godina
Nismo znali hoće li nas uspavati pa probuditi, teleportirati ili imati neki novi pristup?
Znali smo samo da nećemo putovati nekim prevoznim sredstvom.
Nismo smjeli biti primjećeni, projekt je čuvan kao stroga tajna. Mi smo bili hodajući dokazi.
Sretali smo se sa ljudima jedino onda kad smo trebali transportovati iz skladišta do grada reciklirani otpad.
Dovoljno svoji i tvrdoglavi da pokrenemo pobunu.
Naši karakteri su za njih bili ogledalo sa dvije strane...
Misli se razbježaše po uglovima i sakriše onog trena kad nas zatvoriše u kocku.
Mrak oko nas, unutar prostora tišina, gledamo jedni u druge, izvan toga lome se oluje.
Moje uho ih čuje, oko vjeruje da ovaj prostor u neki drugi putuje.
Jedna po jedna stranica kocke pada, nalazimo se na pješčanoj plaži.
Mi još sjedimo za istim stolom i na istim stolicama. Jesmo li iznenađeni?
Nema vremena za to da budeš iznenađen, jedino možeš biti spreman da reaguješ.
Znaš da su pripremili nešto novo, nešto što nas pokreće na novi bijeg, a nemaš gdje bježati, jedino možeš ostati. Igraju se sa našim umovima, testiraju našu snagu i uvijek su nam na tragu.
Tamo smo opstajali da bi postojali, ovdje je druga igra. Ovdje postojiš da bi opstao.
Imala sam taj pijesak u rukama, zatvorila sam oči i poželjela da kad ih otvorim budem budna i tamo gdje me snovi vrate. Ali kad otvoriš oči, kažeš sebi jednostavno se suoči.
U tom besciljnom prostranstvu gledala sam more kako miruje i znala sam da moje srce vjeruje. Koralno ostrvo, sjedište projekta. Odvojeno od svijeta ovdje nema kometa.
Baret nam je rekao da se ovo ostrvo zove Atoli i da smo u Tihom okeanu.
To je ostrvo polukruga, sa lagunama.
Na trenutak sam pomislila da je ovo samo pustolovni film u kom glumim.
I čekam klapu za scenu koju ću ponavljati, ne nekoliko puta, već nekoliko godina.
Ovo ostrvo je bilo naseljeno ljudima nisu imali pitke vode, već samo kišnicu.
Imali smo zadatak da ronimo u morskim dubinama i skupljamo korale.
Od skupljača otpada postali smo ekolozi.
Dok smo ih skupljali gledala sam njihove godove podsjetili su me na drvo u mom dvorištu i tako me vraćali u jedino sjećanje na vrijeme prije ovog vremena.
Vrijeme ide teku dani, iako smo već godinama ovdje ljudima smo potpuno strani.
Suton je moj dio dana. Tada šetam sama po pješčanoj plaži, moj um tišinu traži.
Baret i Ninan su otišli prošetati, vidim njihove siluete. Kako li ponekad ljubav priču isplete.
Primijetih da su se njih dvoje zbližili, dijele neka sjećanja vjerujući da će tako povezati stvari.
Uzimam komad starog hamera i olovku, crtam more i njih dvoje.
Skoro sam sigurna da se vole. Samo ne priznaju dok talasi sviraju, pogledi im se sreću.
Zbir njihovih ličnih brojeva ima isti broj. Slični, a tako različiti.
Nasmijem se i osjećam se kao vila iako nemam krila. Ova haljina na meni čini me sličnoj sireni.
Nakon skladišta, ovaj otok i plaža su bili nešto što pamtiš.
Misli putuju brzinom svjetlosti i čine sklad u neskladu.
Završavam sliku povlačim one finalne poteze. Odjednom nas uhvatiše u mreže.
Pojavila se grupa ljudi, kojim nismo mogli vidjeti lica. Znala sam...
Otvaram oči, osjetim umor i vrti se cijela prostorija oko mene.
Labaratorija i na zidu slova, natpis koji me progoni deceniju. Projekt Koral.
Tražila sam pogledom gdje su Baret i Ninan, ali bila sam sama u toj sobi.
U sobu su ulazili i iz nje izlazili ljudi, provjeravali su spavam li.
Čula sam ih kako govore o nastavku projekta i još jednog ciklusa od 5 godina.
Ustajem iz kreveta kao i obično tu su vrata.Otvaram jedna, iza njh su druga, treća i ide niz sve do 25. Konačno otvaram ta vrata, vidim voz sa brojem 5980 i čujem pjesmu Fade into you od grupe Mazzy Star. Sad znam da sjedim u prostoriji i gledam taj spot i slušam pjesmu na Tv ekranu.
Gdje god da si vjerujem da je i ti čuješ. Znam da prema pješčanoj plaži putuješ.
Ja? Ja tražim novo odredište i prijatelje koji me tamo čekaju.
Tamo gdje vozovi putuju i cvijetovi cvijetaju.
Pročitaćeš iz zapisa u sljedećem nastavku.
P.S. U ovoj priči nema logičnog slijeda ni vremenskih intervala, imaj u vidu da su sve rečenice po svojoj želji napisane i poredane idu.
Nastaviće se...
Autor teksta i slike (kolaža): Milena Vujinović
Spot je preuzet sa YouTube-a
https://www.youtube.com/watch?v=mgF484AGsBA&list=RDMMmgF484AGsBA&start_radio=1
Da ti, što čitaš ove riječi. Tvoj lik vidjeh u snu.
Više ne znamo šta živimo, a šta sanjamo.
Ti se pitaš ko sam? Ne pitaj, samo čitaj, biće ti sve jasno.
U tvom vremenu postoji naše, u našem vremenu tvog još nema.
Ti ne znaš da te gledam kroz staklo ogledala kako sjediš i čitaš zapisano na listovima papira.
Lenti se nalazi sa druge strane ogledala. To je moje ime.
Upravo se okrećeš oko sebe i pogledom tražiš nekog od nas.
Hroničaru vremena, nismo mi neko kog možeš vidjeti.
Mi bar nismo bili sami u skladište odaslani.
Ti si sam jedino što ja putem ovih papira s' tobom razgovaram.
Znala sam da ćeš biti tu, sve sam pripremila za tvoj boravak.
Vrijeme koje ćeš tu provesti, jednog dana tebe će do mjesta gdje smo mi dovesti.
Ni tu me nećeš pronaći. Uvijek odem.
Teško shvatljiva, izdvojena i odvojena od uobičajenog svijeta.
Vođa ekipe iz jednog razloga što je moj zbir brojeva bio različit od njihovog.
Duge su noći, znam dani su još duži. Ne razmišljaj o tom.
Čitaj i pamti, jednog dana ta sjećanja će ti trebati...
Čini se kao da je bilo juče, a od juče, danas o prošlosti naše misli uče.
Sjedili smo za stolom u ovoj petlji koja se ponavljala pola decenije.
Otkrili smo sve pregrade i poruke, čekali smo dalje odluke.
Vrijeme je da se promjeni lokacija na kojoj se nalazimo.
Posmatram oko nas željezo, metal i gledam u svoje ruke, na dlanovima su ostali ožiljci.
Jednog dana biće svjedoci prošlih dana.
Skupilo se u duši toliko rijeka da bi potekle i izazvale vodopade koji padaju niz litice.
A onda pogledam prema dvoje prijatelja i kažem sebi: Prošli su isto, osjetili svaki dan iza nas...
Brzo misli usmjeravam ka novom putu, drugom dijelu ciklusa, novih 5 godina
Nismo znali hoće li nas uspavati pa probuditi, teleportirati ili imati neki novi pristup?
Znali smo samo da nećemo putovati nekim prevoznim sredstvom.
Nismo smjeli biti primjećeni, projekt je čuvan kao stroga tajna. Mi smo bili hodajući dokazi.
Sretali smo se sa ljudima jedino onda kad smo trebali transportovati iz skladišta do grada reciklirani otpad.
Dovoljno svoji i tvrdoglavi da pokrenemo pobunu.
Naši karakteri su za njih bili ogledalo sa dvije strane...
Misli se razbježaše po uglovima i sakriše onog trena kad nas zatvoriše u kocku.
Mrak oko nas, unutar prostora tišina, gledamo jedni u druge, izvan toga lome se oluje.
Moje uho ih čuje, oko vjeruje da ovaj prostor u neki drugi putuje.
Jedna po jedna stranica kocke pada, nalazimo se na pješčanoj plaži.
Mi još sjedimo za istim stolom i na istim stolicama. Jesmo li iznenađeni?
Nema vremena za to da budeš iznenađen, jedino možeš biti spreman da reaguješ.
Znaš da su pripremili nešto novo, nešto što nas pokreće na novi bijeg, a nemaš gdje bježati, jedino možeš ostati. Igraju se sa našim umovima, testiraju našu snagu i uvijek su nam na tragu.
Tamo smo opstajali da bi postojali, ovdje je druga igra. Ovdje postojiš da bi opstao.
Imala sam taj pijesak u rukama, zatvorila sam oči i poželjela da kad ih otvorim budem budna i tamo gdje me snovi vrate. Ali kad otvoriš oči, kažeš sebi jednostavno se suoči.
U tom besciljnom prostranstvu gledala sam more kako miruje i znala sam da moje srce vjeruje. Koralno ostrvo, sjedište projekta. Odvojeno od svijeta ovdje nema kometa.
Baret nam je rekao da se ovo ostrvo zove Atoli i da smo u Tihom okeanu.
To je ostrvo polukruga, sa lagunama.
Na trenutak sam pomislila da je ovo samo pustolovni film u kom glumim.
I čekam klapu za scenu koju ću ponavljati, ne nekoliko puta, već nekoliko godina.
Ovo ostrvo je bilo naseljeno ljudima nisu imali pitke vode, već samo kišnicu.
Imali smo zadatak da ronimo u morskim dubinama i skupljamo korale.
Od skupljača otpada postali smo ekolozi.
Dok smo ih skupljali gledala sam njihove godove podsjetili su me na drvo u mom dvorištu i tako me vraćali u jedino sjećanje na vrijeme prije ovog vremena.
Vrijeme ide teku dani, iako smo već godinama ovdje ljudima smo potpuno strani.
Suton je moj dio dana. Tada šetam sama po pješčanoj plaži, moj um tišinu traži.
Baret i Ninan su otišli prošetati, vidim njihove siluete. Kako li ponekad ljubav priču isplete.
Primijetih da su se njih dvoje zbližili, dijele neka sjećanja vjerujući da će tako povezati stvari.
Uzimam komad starog hamera i olovku, crtam more i njih dvoje.
Skoro sam sigurna da se vole. Samo ne priznaju dok talasi sviraju, pogledi im se sreću.
Zbir njihovih ličnih brojeva ima isti broj. Slični, a tako različiti.
Nasmijem se i osjećam se kao vila iako nemam krila. Ova haljina na meni čini me sličnoj sireni.
Nakon skladišta, ovaj otok i plaža su bili nešto što pamtiš.
Misli putuju brzinom svjetlosti i čine sklad u neskladu.
Završavam sliku povlačim one finalne poteze. Odjednom nas uhvatiše u mreže.
Pojavila se grupa ljudi, kojim nismo mogli vidjeti lica. Znala sam...
Otvaram oči, osjetim umor i vrti se cijela prostorija oko mene.
Labaratorija i na zidu slova, natpis koji me progoni deceniju. Projekt Koral.
Tražila sam pogledom gdje su Baret i Ninan, ali bila sam sama u toj sobi.
U sobu su ulazili i iz nje izlazili ljudi, provjeravali su spavam li.
Čula sam ih kako govore o nastavku projekta i još jednog ciklusa od 5 godina.
Ustajem iz kreveta kao i obično tu su vrata.Otvaram jedna, iza njh su druga, treća i ide niz sve do 25. Konačno otvaram ta vrata, vidim voz sa brojem 5980 i čujem pjesmu Fade into you od grupe Mazzy Star. Sad znam da sjedim u prostoriji i gledam taj spot i slušam pjesmu na Tv ekranu.
Gdje god da si vjerujem da je i ti čuješ. Znam da prema pješčanoj plaži putuješ.
Ja? Ja tražim novo odredište i prijatelje koji me tamo čekaju.
Tamo gdje vozovi putuju i cvijetovi cvijetaju.
Pročitaćeš iz zapisa u sljedećem nastavku.
P.S. U ovoj priči nema logičnog slijeda ni vremenskih intervala, imaj u vidu da su sve rečenice po svojoj želji napisane i poredane idu.
Nastaviće se...
Autor teksta i slike (kolaža): Milena Vujinović
Spot je preuzet sa YouTube-a
https://www.youtube.com/watch?v=mgF484AGsBA&list=RDMMmgF484AGsBA&start_radio=1
Primjedbe
Objavi komentar