Sve su rekle noći leptirima ponoći
Čudan je to splet, u mom svijetu ne postoji moj svijet.
Meni je on odjek sna, meni je on isto što i ja.
Moje ogledalo i lik u njemu koji se odražava.
Iza zavjesa i paravana živim ljudima tako strana.
Jedan stan u potkrovlju, rode na krovu. Mojim prijateljima se zovu.
Pišem ne znam da li će negdje stići pisma spakovana u koverte.
Ali eto pišem, neko će pročitati. To ću znati onog trena kad pismo uzvrati.
Uz kuću raste neobično drvo visterija, za mene oduvijek misterija.
Stvaran je pauk na kori drveta, nekoliko kofera ispod kreveta.
Spakovane stvari, prazni ormari.
Sijalice i sjene pričaju priču za mene.
Koraci po podu sviraju odu.
U jednom uglu sobe svijetlost prodire kroz pukotine, čuju se glasovi ljudi prolaze.
Šušti lišće, vjetar svira njegovim strunama. Šta je to u nama?
Pospane oči, budne noći.
Od svilene bube preko sobe svila, slomljena krila ne popravljaj, te rane ne diraj!
Pusti da se same zatvore u ožiljke pretvore.
Nemoj da ih popravljaš, samo tragove ostavljaš i novim put otvaraš.
Zaplešću svilene niti negdje u orbiti. Tražim argument da negdje postoji taj svijet.
Poluprazna soba, u ovo doba osluškuju nemiri. Puštam suzu neka ide, u mraku se ne vide.
Dva ogledala prostor između lasera.Ovo je atmosfera sanjarskog karaktera.
Nema tu mjesta sjeti, iako se osjeti kroz protkane riječi da nešto želim reći.
Sjedim za klavirom razloženi akordi, osjećaji se talože.
Šta se sve skriti može, negdje ispod kože.
Sve su rekle noći leptirima ponoći.
Zažmirim i brojim, kad otvorim oči vidim kako po sobi lete.
Donose svijetlost u tamne odaje.
Jedan na mom dlanu izlazi iz čahure i pušta svoja krila ponoćnog leptira.
Isti stan...
Novi pogled i novi dan koraci ostavili po podu plesne korake, leptiri izbrisali ožiljke.
U ormaru stoje stvari, pauk mrežu pravi.
Vratio se na uglove zidova ne gleda me više sa kore drveta.
Svilene niti više nisu u orbiti, svilene bube pletu haljinu od svile.
Haljinu oblačim na ruke stavljam trake kao oznake, pratim plesne korake.
Ples sjenki na zidu što u korak sa mnom idu. Oko mene lete leptiri, odlutali su nemiri.
Sve sjenke skrivene jednom budu otkrivene.
I baš kao što visterija otvara svoj cvijet tako pronalazim moj svijet.
U igri i pokretu, u sjeni i meni ritmovi usklađeni. Zarasla krila slobodna poput ponoćnog leptira.
Led se od sunca otopi u med pretvori, kad duša, dušu zagrli.
Kroz prozore pisma odlaze vjetar ih odašilje u daljine. Oko vatre ljudi plešu, oči gledaju u dušu.
U dimenzijama zaključana osjećanja otključavam dok plešem i sanjam otvorenih očiju.
Noći ljepote kriju drugi ih ne vide s' mog prozora su vidljive.
Tamo gdje ljubav stanuje i čovjek u nju vjeruje sve je drugačije.
Plešem ne stajem, smijem se, plačem, padam i ustajem, od toga da budem svoja ne odustajem.
Haljina se po nekim šavovima poput kimona rastavi pa se iznova sastavi, kao i sve u meni.
Dok me taktovi muzike po sobi vode, ruke i krila su odraz slobode.
Protkani i satkani poznati i strani svijetovi postoje. Uskladi ih i dozvoli sebi da ih čuvaš.
Pronađi snagu i kad je nema, negdje je skrivena. Osjeti miris visterije, dodaj malo čarolije.
Postani mađiončar ako treba, hodaj sretan ispod neba. Sve je to dio nas.
Ponekad pusti glas pjevaj i snivaj sve ono što je u tebi ne skrivaj od sebe.
Tvoj svijet uvijek će da pronađe tebe.
Mistično i realistično, ilustracija i regeneracija u svima nama postoji, ti samo svojim ritmom pleši, diši i voli.
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče:Veliki pozdrav
Slika je preuzeta sa sajta Pixabay
Meni je on odjek sna, meni je on isto što i ja.
Moje ogledalo i lik u njemu koji se odražava.
Iza zavjesa i paravana živim ljudima tako strana.
Jedan stan u potkrovlju, rode na krovu. Mojim prijateljima se zovu.
Pišem ne znam da li će negdje stići pisma spakovana u koverte.
Ali eto pišem, neko će pročitati. To ću znati onog trena kad pismo uzvrati.
Uz kuću raste neobično drvo visterija, za mene oduvijek misterija.
Stvaran je pauk na kori drveta, nekoliko kofera ispod kreveta.
Spakovane stvari, prazni ormari.
Sijalice i sjene pričaju priču za mene.
Koraci po podu sviraju odu.
U jednom uglu sobe svijetlost prodire kroz pukotine, čuju se glasovi ljudi prolaze.
Šušti lišće, vjetar svira njegovim strunama. Šta je to u nama?
Pospane oči, budne noći.
Od svilene bube preko sobe svila, slomljena krila ne popravljaj, te rane ne diraj!
Pusti da se same zatvore u ožiljke pretvore.
Nemoj da ih popravljaš, samo tragove ostavljaš i novim put otvaraš.
Zaplešću svilene niti negdje u orbiti. Tražim argument da negdje postoji taj svijet.
Poluprazna soba, u ovo doba osluškuju nemiri. Puštam suzu neka ide, u mraku se ne vide.
Dva ogledala prostor između lasera.Ovo je atmosfera sanjarskog karaktera.
Nema tu mjesta sjeti, iako se osjeti kroz protkane riječi da nešto želim reći.
Sjedim za klavirom razloženi akordi, osjećaji se talože.
Šta se sve skriti može, negdje ispod kože.
Sve su rekle noći leptirima ponoći.
Zažmirim i brojim, kad otvorim oči vidim kako po sobi lete.
Donose svijetlost u tamne odaje.
Jedan na mom dlanu izlazi iz čahure i pušta svoja krila ponoćnog leptira.
Isti stan...
Novi pogled i novi dan koraci ostavili po podu plesne korake, leptiri izbrisali ožiljke.
U ormaru stoje stvari, pauk mrežu pravi.
Vratio se na uglove zidova ne gleda me više sa kore drveta.
Svilene niti više nisu u orbiti, svilene bube pletu haljinu od svile.
Haljinu oblačim na ruke stavljam trake kao oznake, pratim plesne korake.
Ples sjenki na zidu što u korak sa mnom idu. Oko mene lete leptiri, odlutali su nemiri.
Sve sjenke skrivene jednom budu otkrivene.
I baš kao što visterija otvara svoj cvijet tako pronalazim moj svijet.
U igri i pokretu, u sjeni i meni ritmovi usklađeni. Zarasla krila slobodna poput ponoćnog leptira.
Led se od sunca otopi u med pretvori, kad duša, dušu zagrli.
Kroz prozore pisma odlaze vjetar ih odašilje u daljine. Oko vatre ljudi plešu, oči gledaju u dušu.
U dimenzijama zaključana osjećanja otključavam dok plešem i sanjam otvorenih očiju.
Noći ljepote kriju drugi ih ne vide s' mog prozora su vidljive.
Tamo gdje ljubav stanuje i čovjek u nju vjeruje sve je drugačije.
Plešem ne stajem, smijem se, plačem, padam i ustajem, od toga da budem svoja ne odustajem.
Haljina se po nekim šavovima poput kimona rastavi pa se iznova sastavi, kao i sve u meni.
Dok me taktovi muzike po sobi vode, ruke i krila su odraz slobode.
Protkani i satkani poznati i strani svijetovi postoje. Uskladi ih i dozvoli sebi da ih čuvaš.
Pronađi snagu i kad je nema, negdje je skrivena. Osjeti miris visterije, dodaj malo čarolije.
Postani mađiončar ako treba, hodaj sretan ispod neba. Sve je to dio nas.
Ponekad pusti glas pjevaj i snivaj sve ono što je u tebi ne skrivaj od sebe.
Tvoj svijet uvijek će da pronađe tebe.
Mistično i realistično, ilustracija i regeneracija u svima nama postoji, ti samo svojim ritmom pleši, diši i voli.
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče:Veliki pozdrav
Slika je preuzeta sa sajta Pixabay
Primjedbe
Objavi komentar