Sanjaj i leti, kad se probudiš onda se sjeti
Gdje si, ne čujem tvoj glas već danima? Ne odašilju ga vjetar, pijesak i kapi rose.
Čitaš li zapise, vidiš li gdje se nalazimo? Ko zna da li me čuje? I da li vjeruje?
Prepisujem sjećanja, unatrag ispisanog, po jednim slovima druga pišem.
Ništa ne brišem, jer su mnogo jasnija ovako napisana.
Skupila sam čestice hrabrosti i zakoračila stazom mudrosti, u novi ciklus od 5 godina.
Završni dio projekta Koral. Jača nego prije odlučno idem ka rješenju.
Ovaj put su odlučili preokrenuti tok stvari. Razdvojili su nas na tri različite strane.
Nisu računali na jednu bitnu činjenicu, mi različiti po jednom smo slični.
Imamo isti cilj, izaći iz projekta. Trebamo pronaći jedni druge. Saznali su za Bareta i Ninan.
Mislim da znaju i za tebe. Ne mogu ti vjerovati, ovdje se sve mijenja.
Oni upravljaju našim mislima kad uvide da po njihovom ne ide.
Znaš da sam svojeglava, moglo se zaključiti iz dosad pročitanog.
To su one dvije ravni u neravnini.
Po brojevima očitavaju senzore našeg uma. Ovaj put su imali petlju i stavili su nas u botanički vrt.
Oko nas je neprobojno staklo. Nema izlaza po njihovom mišljenju.
Ti znaš da ću ga pronaći. Znaju to i oni.
Vjerovali su da ću slušati sve njihove naredbe i napisali su mi odredbe.
Skrivaju se po njima znanim skrovištima iza stakla.
Čujem muziku i pratim je jednim djelom bića, onaj drugi dio se skrio.
On akumulira svaki treptaj i zvuk, svaku biljku u botaničkoj bašti i prepušta je mašti.
Mašta muziku revoltira i po svojoj hronologiji događaje sortira.
Ništa prijatelju ovdje jasno nije, niti može biti.
Stvari nestanu i istog trenutka se znaju pojaviti. Vidiš jedno, a drugo osjetiš i obrnuto.
Ovdje je toliko flore da bi za te ljepote zamijenio planine i more.
Ali ta ljepota tek naizgled osvaja, vrata ne otvara već naprotiv, umije da zavara kad vidiš ogradu od stakla.
Porezala bi me svaki put kad bi je prstima dotakla.
Poput plamena, teške su torbe koje nose naša ramena.
Plamen može da traje, samo ako čovjek budan ostaje.
Ako snivaš on se gasi, kad se nađeš ovdje samo taj plamen spasi.
Vratićeš vrijeme u kontra smjeru, pomjerićeš zemljinu sferu.
U zemljinoj kori su odgovori. Kontinent i okean govore kad se magnetna polja ka staklu usmjere.
Tačno u 23h nas troje se nađemo na jednoj od numerisanih tački.
Izbrišu nam to iz sjećanja, ali ostavljam listove koji se ne osuše do sljedećeg dana, već tek neznatno uvenu.
Iz njih sljedeći dan drvo izraste u trenu. Ono drvo što mi je sjećanje jedino i prvo.
Sat vremena prije ponoći nas troje se po ko zna koji put srećemo, samo što se sutra sjećati tog susreta nećemo. Zabilježih neobičnu pojavu u središtu našeg susreta. Stajala je kutija od drveta.
Na poklopcu izrezbaren hvatač snova. Otvaram kutiju. Piše: Sanjaj i leti.
Sjetih se da Indijansko pleme Ojibva izrađuje hvatače snova.
Vjerovali su da mijenja snove. Riješenje da izađemo iz projekta nalazilo se upravo u snu.
Ti si odaslao tu poruku, znači znaš gdje se nalazimo.
Ne bi me čudilo da si se pridružio njima i da nas posmatraš kroz staklo.
Da je sve ovo dobro posložena igra, koja se na više polja odigrava.
Mi smo oni koji će igrati, a vi ćete gledati. Kakvu ste samo igru osmislili.
Samo na jedno niste mislili. Da će moj svojeglavi um odigrati na svoj način.
Vidim izraz tvog lica dok čitaš ovaj tekst. Govorim kako osjećam, karakterna crta iz njihovog nacrta.
Njima možeš zahvaliti na programiranom liku i djelu. Ali ne pripadamo mi njihovom načelu.
Znaju oni, ako zaobiđemo samo jedno pravilo učinkovitost projekta postaje u Svemir odaslana raketa.
Sistem igre prestaje onog trena kad igrači izađu iz iste.
Svojstva univerzuma usklađena su sa svjesnim životom, kad bi bilo drugačije onda svjesni život ne bi ni zapažao univerzum. Sjećam se te lekcije davno naučene, a sjećanje dođe kad je vrijeme da se putem promjene pođe.
Moja analitičnost je jedna vrsta taktičnosti. Prednost i dosljednost razvrstavanja stvari na dijelove je u tome što rješenja dolaze kad logike kroz umove naše prolaze.
Bili smo skupljači otpada, ekolozi, sad je vrijeme da postanemo naučnici.
Zapisali smo brojeve stavili u kutiju i svojim stazama krenuli.
Ovaj put znam da ću ove noći, sutra da se sjećam.
Sad je sve na meni i do mene. U mom snu odgovori noćas stanuju.
Improvizovani krevet nije na odmet za utonuti u san.
Iznad glave stavila sam hvatač snova i uzela naše brojeve i slova.
Prije ponoći stazom snova ću poći. Loši snovi će ostati uhvaćeni u mrežu i na svjetlosti dana oni nestaju.
Dobri i lijepi snovi će se spustiti niz pera i ostati na mom licu.
A onda ću znati kako zaustaviti ovu igru. Pero sove kao mudrost, pero orla kao hrabrost.
Utonuh u san prođoh kroz vrtlog godina i vidjeh sve ono skriveno u njima.
U snu dišem i rukom pišem na papir zabilješke...
Jutro osvanulo na licu mi poneko slovo ostalo. Brojevi složeni i staloženi svi redom raspoređeni.
U svojoj sjeni sve su rekli meni. Slova sa lica stavljam na papir i slažem riječ koja će mi sve reći.
Indikt ( to je oznaka ciklusa od 15 godina). Služi za datiranje dokumenata.
Krećem računati 3 čovjeka i gotovo 15 godina. Danas je tačno 5477 dan kako smo ovdje.
Sabiram taj broj dok ne dođem do jednocifrenog. On iznosi 5.
Danas je dan kad možemo izaći iz cijele priče.Potrebna su tačno 23 sata da stignemo do naših domova. Ostaje 1 sat da se probudimo iz sna.
Ne znam kako se zoveš, ti znaš naša imena. Preostalo je još malo vremena prije nego li bude 23h.
Odlazim utabanim stazama svih onih godina u mislima sa slovima i brojevima.
Stavljam metalne viklere nisam čovjek od kozmetike već mi je potrebno da bi proizvela elektricitet.
Uzimam bakarnu žicu i rotor električnog motora. Skidam viklere i omotavam žicu oko njih.
Pretvaram električnu u mehaničku energiju. Stvaram omotač koji će nas stakla osloboditi, a onda će se stvarnost sa nadrealnim spojiti i tako ćemo energiju uskladiti i kući se vratiti.
Leptiri lete i sve te biljke su unikati, puštam da me osjećaj te ljepote prati.
Znam (ne pitaj kako), osjetim nekako mi ćemo se sresti naše duše će se ispreplesti.
Hvala ti što si odaslao podatke koji su nam pomogli, mi sami ovo bez tvoje pomoći ne bi mogli.
Baret, Ninan i Lenti stoje probuđeni i sneni, bili smo godinama izgubljeni i zaboravljeni.
Vrijeme je povrataka i da se otvore i zatvore staklena vrata. Rušimo kule od karata Koral projekta.
Sve je bilo skriveno u nekoliko brojeva i bezbroj slojeva. Iscrtavam krug upisujem brojeve.
Uzimamo jedni druge za ruke.U sredinu postavljam hvatač snova.
Tako jedino možemo putovati i taj uređaj će u naše vrijeme da nas vrati.
Otkucavaju stotinke, sekunde i minute.
Vrte se kazaljke lagano ka broju 24. Završava dan, hvata nas san. To je ono čega se sjećam.
Samo putovanje je bilo satkano od snova. Čujem glasove kako me zovu. Otvaram oči i stoje svi dragi ljudi. Izgledaju kao da je to bi tek trenutak u vremenu, ostali su isti. Pitam ih koliko je prošlo dana?
Gledaju me u čudu i kažu tek 15 dana. Na susjednim foteljama sjede Baret i Ninan.
Smiju se i gledaju zaljubljeno jedno u drugo. Prilaze mi i drže me za ruke.
Lenti oni ne znaju i ne razumiju. Kažu da su nas pronašli u napuštenoj kući kraj skladišta.
Bila je jaka zima, opio nas je nekakav gas i ostali smo zarobljeni danima.
Kažu da se od tog gasa priviđaju neke druge dimenzije koje nisu svjestan život, već neka druga relacija naših života. Čude se kako smo izdržali sa tako malo namirnica koje smo imali u rancima.
Pronašli su nas prije nepuna 24 sata.Ovaj mladić nas je pronašao.
On zna, ljudi on zna...
Govorim i gledam u lice čovjeka kojeg prvi put vidim uživo. Ali mi smo se već toliko puta sreli.
Gledao me je kao da smo potpuni stranci, ali to njegovo lice bi prepoznala i da su mi izbrisali sjećanje.
Kroz ogledalo sam ga gledala, njemu sam pisala i nisam mu potpuno vjerovala.
Svjesna da on neće odstupiti od svog stava, pokazah mu hvatač snova koji sam sačuvala.
Njegovo ozbiljne crte lica su se promijenile kad se osmjehnuo.
Bijaše to onaj pomalo nestašan osmijeh. Znao je da znam, da sanjala nisam.
Mislim da je ovo tvoje. Pruža mi zapise moje.
Siguran sam, zapravo znam da će od ovog nastati jedna naučno-fantastična knjiga.
Onda mi se približio i šapnuo: Jedino što čitaoci neće znati da je stvarnost na listovima, a ne naučna fantastika. I da, zovem se Marin ( Onaj koji dolazi sa mora) ( 52761) iz plemena Ojibva.
Izradio sam hvatač snova. Pružio mi je ruku i rekao svojeglava djevojko donijela si dobru odluku...
Vidjela sam ga tad i još ponekad se sretnemo kroz zapise, nekad mi i on pismo napiše.
Dok ovo čitaš, čuješ moj glas i pitanje koje ti postavljam, a koje odgovor prati, koliko god da znaš ne možeš opet sve znati. Jer...
Jesi siguran da je sve ovo stvarno i da dogodilo davno? Još uvijek se događa...
Između redova priča se priča, a u redovima su mnoga otkrića.
Čudni smo mi ljudi, koji smo drugačija bića.
Ovo je treći i završni dio priče nastao inspirisan slikama kolaža koje izradih.
Do sljedeće pustolovine: Veliki pozdrav čitaoci!
Autor teksta i slike ( kolaža): Milena Vujinović
Čitaš li zapise, vidiš li gdje se nalazimo? Ko zna da li me čuje? I da li vjeruje?
Prepisujem sjećanja, unatrag ispisanog, po jednim slovima druga pišem.
Ništa ne brišem, jer su mnogo jasnija ovako napisana.
Skupila sam čestice hrabrosti i zakoračila stazom mudrosti, u novi ciklus od 5 godina.
Završni dio projekta Koral. Jača nego prije odlučno idem ka rješenju.
Ovaj put su odlučili preokrenuti tok stvari. Razdvojili su nas na tri različite strane.
Nisu računali na jednu bitnu činjenicu, mi različiti po jednom smo slični.
Imamo isti cilj, izaći iz projekta. Trebamo pronaći jedni druge. Saznali su za Bareta i Ninan.
Mislim da znaju i za tebe. Ne mogu ti vjerovati, ovdje se sve mijenja.
Oni upravljaju našim mislima kad uvide da po njihovom ne ide.
Znaš da sam svojeglava, moglo se zaključiti iz dosad pročitanog.
To su one dvije ravni u neravnini.
Po brojevima očitavaju senzore našeg uma. Ovaj put su imali petlju i stavili su nas u botanički vrt.
Oko nas je neprobojno staklo. Nema izlaza po njihovom mišljenju.
Ti znaš da ću ga pronaći. Znaju to i oni.
Vjerovali su da ću slušati sve njihove naredbe i napisali su mi odredbe.
Skrivaju se po njima znanim skrovištima iza stakla.
Čujem muziku i pratim je jednim djelom bića, onaj drugi dio se skrio.
On akumulira svaki treptaj i zvuk, svaku biljku u botaničkoj bašti i prepušta je mašti.
Mašta muziku revoltira i po svojoj hronologiji događaje sortira.
Ništa prijatelju ovdje jasno nije, niti može biti.
Stvari nestanu i istog trenutka se znaju pojaviti. Vidiš jedno, a drugo osjetiš i obrnuto.
Ovdje je toliko flore da bi za te ljepote zamijenio planine i more.
Ali ta ljepota tek naizgled osvaja, vrata ne otvara već naprotiv, umije da zavara kad vidiš ogradu od stakla.
Porezala bi me svaki put kad bi je prstima dotakla.
Poput plamena, teške su torbe koje nose naša ramena.
Plamen može da traje, samo ako čovjek budan ostaje.
Ako snivaš on se gasi, kad se nađeš ovdje samo taj plamen spasi.
Vratićeš vrijeme u kontra smjeru, pomjerićeš zemljinu sferu.
U zemljinoj kori su odgovori. Kontinent i okean govore kad se magnetna polja ka staklu usmjere.
Tačno u 23h nas troje se nađemo na jednoj od numerisanih tački.
Izbrišu nam to iz sjećanja, ali ostavljam listove koji se ne osuše do sljedećeg dana, već tek neznatno uvenu.
Iz njih sljedeći dan drvo izraste u trenu. Ono drvo što mi je sjećanje jedino i prvo.
Sat vremena prije ponoći nas troje se po ko zna koji put srećemo, samo što se sutra sjećati tog susreta nećemo. Zabilježih neobičnu pojavu u središtu našeg susreta. Stajala je kutija od drveta.
Na poklopcu izrezbaren hvatač snova. Otvaram kutiju. Piše: Sanjaj i leti.
Sjetih se da Indijansko pleme Ojibva izrađuje hvatače snova.
Vjerovali su da mijenja snove. Riješenje da izađemo iz projekta nalazilo se upravo u snu.
Ti si odaslao tu poruku, znači znaš gdje se nalazimo.
Ne bi me čudilo da si se pridružio njima i da nas posmatraš kroz staklo.
Da je sve ovo dobro posložena igra, koja se na više polja odigrava.
Mi smo oni koji će igrati, a vi ćete gledati. Kakvu ste samo igru osmislili.
Samo na jedno niste mislili. Da će moj svojeglavi um odigrati na svoj način.
Vidim izraz tvog lica dok čitaš ovaj tekst. Govorim kako osjećam, karakterna crta iz njihovog nacrta.
Njima možeš zahvaliti na programiranom liku i djelu. Ali ne pripadamo mi njihovom načelu.
Znaju oni, ako zaobiđemo samo jedno pravilo učinkovitost projekta postaje u Svemir odaslana raketa.
Sistem igre prestaje onog trena kad igrači izađu iz iste.
Svojstva univerzuma usklađena su sa svjesnim životom, kad bi bilo drugačije onda svjesni život ne bi ni zapažao univerzum. Sjećam se te lekcije davno naučene, a sjećanje dođe kad je vrijeme da se putem promjene pođe.
Moja analitičnost je jedna vrsta taktičnosti. Prednost i dosljednost razvrstavanja stvari na dijelove je u tome što rješenja dolaze kad logike kroz umove naše prolaze.
Bili smo skupljači otpada, ekolozi, sad je vrijeme da postanemo naučnici.
Zapisali smo brojeve stavili u kutiju i svojim stazama krenuli.
Ovaj put znam da ću ove noći, sutra da se sjećam.
Sad je sve na meni i do mene. U mom snu odgovori noćas stanuju.
Improvizovani krevet nije na odmet za utonuti u san.
Iznad glave stavila sam hvatač snova i uzela naše brojeve i slova.
Prije ponoći stazom snova ću poći. Loši snovi će ostati uhvaćeni u mrežu i na svjetlosti dana oni nestaju.
Dobri i lijepi snovi će se spustiti niz pera i ostati na mom licu.
A onda ću znati kako zaustaviti ovu igru. Pero sove kao mudrost, pero orla kao hrabrost.
Utonuh u san prođoh kroz vrtlog godina i vidjeh sve ono skriveno u njima.
U snu dišem i rukom pišem na papir zabilješke...
Jutro osvanulo na licu mi poneko slovo ostalo. Brojevi složeni i staloženi svi redom raspoređeni.
U svojoj sjeni sve su rekli meni. Slova sa lica stavljam na papir i slažem riječ koja će mi sve reći.
Indikt ( to je oznaka ciklusa od 15 godina). Služi za datiranje dokumenata.
Krećem računati 3 čovjeka i gotovo 15 godina. Danas je tačno 5477 dan kako smo ovdje.
Sabiram taj broj dok ne dođem do jednocifrenog. On iznosi 5.
Danas je dan kad možemo izaći iz cijele priče.Potrebna su tačno 23 sata da stignemo do naših domova. Ostaje 1 sat da se probudimo iz sna.
Ne znam kako se zoveš, ti znaš naša imena. Preostalo je još malo vremena prije nego li bude 23h.
Odlazim utabanim stazama svih onih godina u mislima sa slovima i brojevima.
Stavljam metalne viklere nisam čovjek od kozmetike već mi je potrebno da bi proizvela elektricitet.
Uzimam bakarnu žicu i rotor električnog motora. Skidam viklere i omotavam žicu oko njih.
Pretvaram električnu u mehaničku energiju. Stvaram omotač koji će nas stakla osloboditi, a onda će se stvarnost sa nadrealnim spojiti i tako ćemo energiju uskladiti i kući se vratiti.
Leptiri lete i sve te biljke su unikati, puštam da me osjećaj te ljepote prati.
Znam (ne pitaj kako), osjetim nekako mi ćemo se sresti naše duše će se ispreplesti.
Hvala ti što si odaslao podatke koji su nam pomogli, mi sami ovo bez tvoje pomoći ne bi mogli.
Baret, Ninan i Lenti stoje probuđeni i sneni, bili smo godinama izgubljeni i zaboravljeni.
Vrijeme je povrataka i da se otvore i zatvore staklena vrata. Rušimo kule od karata Koral projekta.
Sve je bilo skriveno u nekoliko brojeva i bezbroj slojeva. Iscrtavam krug upisujem brojeve.
Uzimamo jedni druge za ruke.U sredinu postavljam hvatač snova.
Tako jedino možemo putovati i taj uređaj će u naše vrijeme da nas vrati.
Otkucavaju stotinke, sekunde i minute.
Vrte se kazaljke lagano ka broju 24. Završava dan, hvata nas san. To je ono čega se sjećam.
Samo putovanje je bilo satkano od snova. Čujem glasove kako me zovu. Otvaram oči i stoje svi dragi ljudi. Izgledaju kao da je to bi tek trenutak u vremenu, ostali su isti. Pitam ih koliko je prošlo dana?
Gledaju me u čudu i kažu tek 15 dana. Na susjednim foteljama sjede Baret i Ninan.
Smiju se i gledaju zaljubljeno jedno u drugo. Prilaze mi i drže me za ruke.
Lenti oni ne znaju i ne razumiju. Kažu da su nas pronašli u napuštenoj kući kraj skladišta.
Bila je jaka zima, opio nas je nekakav gas i ostali smo zarobljeni danima.
Kažu da se od tog gasa priviđaju neke druge dimenzije koje nisu svjestan život, već neka druga relacija naših života. Čude se kako smo izdržali sa tako malo namirnica koje smo imali u rancima.
Pronašli su nas prije nepuna 24 sata.Ovaj mladić nas je pronašao.
On zna, ljudi on zna...
Govorim i gledam u lice čovjeka kojeg prvi put vidim uživo. Ali mi smo se već toliko puta sreli.
Gledao me je kao da smo potpuni stranci, ali to njegovo lice bi prepoznala i da su mi izbrisali sjećanje.
Kroz ogledalo sam ga gledala, njemu sam pisala i nisam mu potpuno vjerovala.
Svjesna da on neće odstupiti od svog stava, pokazah mu hvatač snova koji sam sačuvala.
Njegovo ozbiljne crte lica su se promijenile kad se osmjehnuo.
Bijaše to onaj pomalo nestašan osmijeh. Znao je da znam, da sanjala nisam.
Mislim da je ovo tvoje. Pruža mi zapise moje.
Siguran sam, zapravo znam da će od ovog nastati jedna naučno-fantastična knjiga.
Onda mi se približio i šapnuo: Jedino što čitaoci neće znati da je stvarnost na listovima, a ne naučna fantastika. I da, zovem se Marin ( Onaj koji dolazi sa mora) ( 52761) iz plemena Ojibva.
Izradio sam hvatač snova. Pružio mi je ruku i rekao svojeglava djevojko donijela si dobru odluku...
Vidjela sam ga tad i još ponekad se sretnemo kroz zapise, nekad mi i on pismo napiše.
Dok ovo čitaš, čuješ moj glas i pitanje koje ti postavljam, a koje odgovor prati, koliko god da znaš ne možeš opet sve znati. Jer...
Jesi siguran da je sve ovo stvarno i da dogodilo davno? Još uvijek se događa...
Između redova priča se priča, a u redovima su mnoga otkrića.
Čudni smo mi ljudi, koji smo drugačija bića.
Ovo je treći i završni dio priče nastao inspirisan slikama kolaža koje izradih.
Do sljedeće pustolovine: Veliki pozdrav čitaoci!
Autor teksta i slike ( kolaža): Milena Vujinović
Primjedbe
Objavi komentar