Stranci u noći, neznanci po danu

Zapisuje još jedan dan...
Još jedan dan u nizu, čeka reprizu prethodnog.
U režiserskoj stolici scenaristi. Pišu scene u hodu, da sa likovima popune polupraznu sobu.
Stvari ne govore, iste ne mogu da se u ljude pretvore.
Svako slovo nešto novo, a tako isto kao po tačno utvrđenom redoslijedu.
Da se tek ispiše, jer ponavljaš scene, a tražiš promjene.
Kroz pukotine između daski vidimo smjenu dana i noći.
Tri čovjeka odaslana prije pet godina na ovu lokaciju.
Animacija iz nekog stripa, po njihovom odabiru složena ekipa.
Za ljude smo stranci u noći, neznanci po danu.
Živimo u skladištu koje je već godinama napušteno.
Transportujemo reciklirani otpad i tako dolazimo do hrane i vode.
Biti izvan zidova kad te koraci vode i imati osjećaj slobode je nešto neopisivo.
Na rukama imamo žuljeve, koje osjetimo onog trena kad se novi dodaju na stare.
Pitali smo se zašto ovo mjesto i zašto baš nas troje?
Nakon nekog vremena, prestaneš da se pitaš. Odgovori se vraćaju poput bumeranga.
Isti su, prelaze istu putanju, ne mijenja se red u rečeničnom sklopu. Živimo u ovom oklopu.
Različiti smo karakterno i naš vizualni odraz duše kroz odjeću govori o nama.
Jedini zajednički predmet je sat. Identičan kod svakog sa različitim vremenom.
Na rukama su nam bili napisani brojevi. Naša imena smo znali.
Baret ( 36781)  je u odjelu astronauta iz razloga jer kaže da okruženje nije gostoljubivo.
Naučen da ne vjeruje ljudima, iako i sam pripada tom plemenu.
Zemlju gleda kao vakum, prostor bez supstance koji ne prihvata strance.
Ninan ( 78361)  nosi odjeću iz nekih 70-tih godina. Dijete bunta i cvijeća, ekološki osviještena.
Živi u prirodi i za prirodu.  Ima razvijenu individualnost i vjeruje da može opstati bez ičije pomoći.
Preživljavala je u najekstremnijim uslovima koje priroda odašilje, s' ljudima rijetko komunicira.
Lenti ( 25731) vođa ekipe (po slučajnom odabiru odabiru iako slučajnosti ne postoje) u odjeći iz nekih 60-tih godina. Teksas jakna, duge haljine i znak u kosi.
Dijete boho perioda.Umjetnik i putnik. Taj stil odavao je ravnodušnost prema brigama, ljubav prema slobodi i dobrom raspoloženju.Vjerujem u ljude, ljudima baš i ne.
Mi ne znamo ni odakle dolazimo. Imamo obrise naših dosadašnjih života.
Poput bljeskova nam dolaze podaci. I to toliko nejasni maglom prekriveni.
Ponekad sanjamo u snovima trenutke u kojim vidimo prošlost i taman kad smo nadomak cilja i otkrića, magla prekrije sve ono što smo povezali.
Budimo se na mjestu koje nam kaže, ovo je vaša stvarnost.
Tog dana tačno prije pet godina probudili smo se u jednoj kući koja se nalazila u blizini skladišta.
Sjećam se stola, papira na stolu i odložene olovke u stranu. Ko god da je pisao ovu poruku bio je ovdje sa nama. Još uvijek se osjetio miris kafe skuhane po mom proračunu pola sata prije nego smo se probudili. Očigledno je žurio, slova na papiru su pisana tako da su utisnuta na hartiju.
Posmatrajući rukopis, vidjeh da se radi o osobi koja je ovdje bila po zadatku i protiv svoje volje.
Ta osoba je svakog trenutka očekivala da ćemo se probuditi, a bilo je važno ostaviti poruku.
Ipak bio je tu još neko. Nalazim drugu šolju na pultu u kuhinji.
Čitam pismo, nepovezane rečenice, kao što su bile i misli autora.
Dalje upute su se same ukazivale sa svakim načinjenim korakom.
Imali smo osjećaj da se negdje u nekom uglu skriva neko ko prati naše pokrete, ponekad čita i misli. Da postoje talasi koji odašilju vibracije naših misli i teleportiraju se ka nevidljivim ljudima.
Sa stropa je visio sat. Vrijeme na satu i datum su odgovarali samo jednom od naših satova.
U onom trenutku kad bi se neko od nas rotirao prema satu, taj bi imao tačno vrijeme.
Osmišljena klopka. Logikom smo uspostavili naša kretanja, da bismo znali tačno vrijeme.
Ono nam je bila orijentacija.
Pa smo tako znali da smo spavali nekoliko dana, prije nego li nas je probudio snažan udar neke od kometa.Ovdje je to kažu već decenijama normalna pojava.
Nekad je to bio led, danas su to komete. Kad smo otvorili oči bili smo pod vedrim nebom.
Svi obučeni u ista odijela sa natpisom Koral.
Osjećali smo se kao ljudi predviđeni za eksperimenete. Što se kasnije pokazalo tačnim.
Jer u skladištu smo među otpadom pronašli isti taj natpis na jednoj limenoj tabli.
Ko zna možda smo u petlji i proživljavamo po ko zna koji put iste trenutke.
Svjesni da ovo nije film, već stvarnost, tražimo razumljivo objašnjenje.
Pred nama za svakog po troje vrata, treba odabrati jedna. Devet vrata za tri čovjeka, dodam i ona ulazna od skladišta, naših soba i ona od kupatila.Četrnaest vrata. Sabiram dvocifren broj, zbir je 5. Ime riječi na našim odjelima ima 5 slova.  Kad se saberu brojevi koje imamo na rukama i kad to spojim na meni znani način zbir je isti. Mi smo ovdje 5 godina. Vrijeme je da se nešto promjeni.
Tri čovjeka, jedan ciklus od 5 godina. Ovdje trebamo ostati 15 godina.
Znam da je broj 5, broj ljudi naučnika koji stalno uče. Brzo vežemo stvari sve činjenice povezujemo nevjerovatnom brzinom. Mladi ljudi, sa zrelim mislima. Svako od nas je individua, no mi smo za njih cjelina. Sami ne možemo opstati, koliko god vjerovali u naše sposobnosti.
Analitičko razmišljanje je postalo statistika brojeva u mojim mislima...
Stojim pred vratima osjećaj govori jedno, razum drugo, znam odlučiće ono treće, intuicija.
Prilazim vratima i donosim odluku, otvaram vrata u sredini.
Iza njih plakar sa odjećom i dodatkom koji će postati moj prepoznatljiv znak.
Baret otvara prva vrata, Ninan treća. Uzimamo svoju odjeću i svako ima svoj znak koji nosi na glavi.
Za njega je to svemirska kaciga, za nju traka oko glave, za mene vilino pero.
Ovako je počela naša priča, o kojoj ću vam tek pisati...
P.S. Ako neko pronađe ove naše zapise događaji nisu hronološki poredani, imaj u vidu da nekim obrnutim redoslijedom idu i da se prepliću.
Nastaviće se...
Autor teksta: Milena Vujinović
Autor slike (kolaža): Milena Vujinović
Jedna od slika koja piše priču u nastavcima...









Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kaži šta osjećaš

U skerletu od ljubavi

Zamisli