Škrinja, švelja i špajz

Kad ti kažem, u onoj, baš u onoj dolini se pripovjeda priča pored logorske vatre još od onog vremena i traje. To je priča o legendi jednog vremena, o čovjeku koji je svojim koracima spojio planinu i rijeku. Rafael je bio sam među ljudima, nije im vjerovao nekako je za sebe čuvao sve ono što je skupio. Govorio je kako na licu osim njegovih karakternih crta, ne smije biti odraz unutrašnjih emocija. To su posebne odaje, do kojih rijetki uspiju mapom svog razuma put pronaći. Tog jutra se probudio pod nebom. Probudiše ga kapi kiše što mu dotaknuše lice. Otvorio je oči i pozdravio novi dan, na njemu znan način. Upisao je na staru dasku: Ne vjeruj ljudima ni kad u ruci nose masku sa lica, jer uvijek jednu skrivaju, uvijek jednu u rezervi imaju. Njemu su svi dani bili upakovani pokloni koje je sa radošću djeteta otvarao, rijetko kad je spavao. Ono malo vremena što je spavao, u snovima je mnogo toga otkrivao.Prošle noći sanjale su njegove oči kako se rijeka i planina spajaju i u jedno ...

Zaboravili su ljudi biti sretni i kako su trenuci izuzetni. Bačena kocka pokaže broj, ipak sjeti se da je prvo bila u ruci tvojoj. Postanu ljudi figure što na poljima života jure. A pomjere se tek onoliko koraka, koliko je tački kocka pokazala. Zaboravili su ljudi osmijeh imati. Lakše je izrezati onaj iz novina i na lice lažan staviti. Taj osmijeh nije u tebi i ne može na usnama biti. Nije osmijeh izrezana slika, on je odraz tvoga bića na tvom licu. Zaboravili su ljudi voljeti, lakše je lutati i otići nego ostati. Tražiš nešto, a šta ako si to već uspio pronaći? Šta ako si pred sobom imao nekog kog si zavolio, ali si vrata te priče zatvorio? Sad tražiš po bespućima ovog vremena ljubav gdje se nalazi. Iza zatvorenih vrata tebi više ne dolazi. Zaključao si je... Više sa tvoje strane nije. Vidiš li kako se sad smije, jer nisi vidio prije. U toj je osobi sve što tražio si, i još uvijek se krije. Tvoje je srce prepoznalo um nije, on osjećaje krije. Kad si osjetio samo si o...

Kroz stakla i na oknima prozora nestalo mraka, odlutao je sa stranicama pročitanih knjiga na mom stolu. Fotodetektori su senzori svjetlosti. Slova iz naslova,  postaju misli. Neko zvoni triput, možda ti si? Otključavam vrata, ipak nisi, pred njima stoji dostavljač novina. Odavno ih nisam čitala... Sjedam u fotelju, palim stolne lampe, oko sebe postavljam rampe. Antiteza za sve zvukove koji dolaze. Slične suprotnosti imaju podudarnosti. Otvaram novine i čitam... Priča iz uvoda, u kuhinji iz čajnika kipi voda. Prepečen dvopek u tosteru. U ovom prostoru sve je kao na posteru iz novina. Štampani dio papira koji sliku ima. Neko svira bluz na saksofonu neukrotiva ljepota plavih nota. Vidim more, talase i plaže pješčane. Koracima sanjara u mreži ribara zarobljene sirene, slobodu traže. Čekaju da im neko kaže da lijepa riječ pomaže. Pustimo svoja krila da lete. Kad bi samo ljudi mogli da se sjete... Da u galopu okretnih igara i sklopu prirodnih težnji, neki su koraci nei...

Sjedim pored tebe i ne idem sve dok ne priznaš sebi, ono što je u tebi. Možeš bježati biću korak ispred tebe, ako kreneš unazad ja sam iza tebe, pokrij rukama uši da me ne čuješ, govoriću unutar tebe, jer u tvojoj duši stanujem. Zatvori oči, vidjećeš me u snovima. Izaći ću kroz suze vani i sjedićemo opet ovdje ti i ja sami. Poput stakla si slomljen, tišinom vođen, ti si čovjek neprilagođen. Predajem ti koru drveta jer je ona dio korijena i stabla. Znaš li kako je kora nastala? Diobom. Pitaš se kakve veze ovo ima s ' tobom? Tražiš razlog svog otkrića, zašto pripadaš tamo gdje su ljudska bića. Više i ne znaš da li nešto osjećaš. Sve negiraš, negiranje tvoje prirodno stanje. Ne pripadaš ovdje, a gdje onda pripadaš !? Zašto si revoltiran? Pitam te, da se ti zapitaš. Ne bih sad bila ovdje pored tebe, da me nisi zvao. Zvao si me jer si padao sa stijene na kojoj si nekad stajao. Zaboravljaš šta si sve imao. Koliko uspomena koje se nadograđuju, danas ni one sa tobom ne sarađu...

Zatvorimo oči, neka nam vjetar zamrsi misli i neka ih nosi. Tako povezane da postanu dio tebe i mene. U tvojoj kosi i mom šeširu mađioničarski trikovi. Stvori se magnetno polje kad se ruke spoje i usne dotaknu. Osjetiš li pod prstima i na usnama molekule emocija? I kako te molekule ljubav projektuje. Mi smo astronomi, u noćno nebo gledamo teleskopom naših osjećanja. Posmatramo možda nam iz Svemira dojave neke pojave. Nebeska navigacija fiksira poziciju dok zvijezde putuju, pitam se gdje dva bića poput nas stanuju? Dva bića koja ne odustaju, dva bića koja se vole i vjeruju da svijet može biti bolje. Baš sad polako tone u san ovaj grad i nakon nekoliko trenutaka... Zaspale su sve tišine u nebeskom svodu, tražile od nas da svojim putem odu. Izgleda ova noć kao romantična stvar, ali mi smo ipak drugačiji par... Nama su brojevi na satu, slobodne ptice u jatu. Nama zvijezde slete na krovove dok hranimo golubove. Kad juče probudi sutra oni zajedno dočekaju budni jutra, tebi i...