Kad se spoje planina i rijeka umom jednog čovjeka

Kad ti kažem, u onoj, baš u onoj dolini se pripovjeda priča pored logorske vatre još od onog vremena i traje.
To je priča o legendi jednog vremena, o čovjeku koji je svojim koracima spojio planinu i rijeku.
Rafael je bio sam među ljudima, nije im vjerovao nekako je za sebe čuvao sve ono što je skupio.
Govorio je kako na licu osim njegovih karakternih crta, ne smije biti odraz unutrašnjih emocija.
To su posebne odaje, do kojih rijetki uspiju mapom svog razuma put pronaći.
Tog jutra se probudio pod nebom. Probudiše ga kapi kiše što mu dotaknuše lice.
Otvorio je oči i pozdravio novi dan, na njemu znan način.
Upisao je na staru dasku: Ne vjeruj ljudima ni kad u ruci nose masku sa lica, jer uvijek jednu skrivaju, uvijek jednu u rezervi imaju.
Njemu su svi dani bili upakovani pokloni koje je sa radošću djeteta otvarao, rijetko kad je spavao. Ono malo vremena što je spavao, u snovima je mnogo toga otkrivao.Prošle noći sanjale su njegove oči kako se rijeka i planina spajaju i u jedno pretvaraju.Rijeke su tokovi, planine su nadmorske visine.
Dok je on preplitao misli nije ni primijetio da je pored njega već neko vrijeme stajao dječak sa kutijom u ruci.
Pružio mu je kutiju i rekao: Uzmite je, ali pazite, prilično je teška.
Ali dječače u kutiji nema ništa, lagana je poput pera. Dok sam ti prilazio bila je lagana, sad kad je u tvojim rukama teška je. Jer unutar nje je sav teret koji imaš u sebi.
Da je lagana, to se vama tako čini, jer gledate drugačije.
Pomisli on u sebi, čudnog li djeteta.
Recite mi zar vam misli nisu trenutno tamo gdje su vam noćas snovi bili.
Nije sve prazno u praznoj kutiji, niti je sve jasno kad sanjate dok spavate, tek kad očima vidite onda uvidite gdje treba da idete kad snove raspetljate.
Znanjem niste rijeku i planinu još spojili. To je mnogo dublje saznanje, ono je unutar čovjeka.
Ako idete za logikom ne vodite se metodikom, i obrnuto. Ovdje vam vaše biće postaje otkriće.
U ovu kutiju stavite one predmete koje budete pronašli od ove rijeke, do one planine.
Nakon tog puta doći ćeš do centralnog mjesta gdje je logorska vatra i kako kažu (Gnothi Seauton) upoznati sebe. Kroz to sjedinjavanje vode i visine ti ćeš u sebi prepoznati mašine.
Vidjećeš šta um naslikati može i kako emocije tebe mogu da slože iz dijelova.
Ne dozvoli da ti jedno od njih bude preokupacija. Razvrstaj sve u teorije kategorije.
Kao što vidiš ova drvena kutija je prazna. Kroz svaki dio puta upisivaćeš strjelice na njene stranice.
To je dio apstrakcije: Teorija skupova, prstena i grupa.
Naći ćeš tri predmeta i rasporediti ih po tom redoslijedu. Sam ćeš znati gdje će koji predmet pripadati. Kao što vidiš bliži se noć i vrijeme je za polazak i da svako od nas krene svojom stazom mudrosti. Razdvojiše se njihovi putevi i nečujni koraci, čujnim mjestima odašilju svoje tragove utabanim stazama...
Kad prelaziš put svakim načinjenim korakom vraćaš filmove koji su te doveli do ove uloge.
Ta uloga pred čovjeka stavlja znakove koje nađeš dok ideš ka odredištu.
Držao je kutiju u ruci, pred njim raskrsnica, odlučio je skrenuti lijevo.
Upisuje strjelicu svog skretanja. Prvi predmet je staklena flaša.
Rijeka pored njega teče, tako tiho, da smiruje sve bujice u njemu.
Poslije nevremena mjesta za visok vodostaj u duši nema.
Zastaje na trenutak i pušta da traje ta povezanost rijeke i njega.
Bijaše to neobična rijeka imala je više tokova a između svakog od njih bile su trake sa travom.
Ušao je u čamac i veslao od jedne trake do druge. Zapisao je sljedeće: Rijeka teče između traka u nama ima svjetlosti, ima mraka. Svaki dio treba prijeći i tek onda ko si možeš reći.
Kad su trake nestale ostao je jedan dio rijeke koji je trebao preplivati.
Plivao je snagom koju je imao.
Kad je izašao iz vode na njemu su se ispisali znakovi kao tragovi svega onog što je imao u sebi.
Uputio je pogled ka planini i vidio kako sunce ima tribale na sebi.
Dolazi do nove raskrsnice, odlučio je skrenuti desno.Upisuje strjelicu na stranicu.
Drugi predmet koji je vidio bila je od metala izrađena skulptura ptice Carić.
Prelazio je put išao ka planini i tražio rješenje u svakoj pukotini.
Ako se okrene od rijeke misli su mu bile daleke, ako se odluči vratiti i planinu iza sebe ostaviti onda neće saznati ko je, i ko bi mogao biti.
A kako je moguće rijeku i planinu spojiti?
Treba se na vrh iste popeti i gledati u istoj ravni dolinu sa visoravni.
No znao je povratka nema, bio je to put za koji se godinama već sprema.
Uvijek čovjek prepun dilema za njih sad vremena nema.
Penjao se na planinu, vjetrovi su otežavali, ali u njemu bunt i želja nisu spavali.
Oni su hrabrosti imali. Na rukama je imao žuljeve, kasnije će to biti podsjetnici njegovog puta.
Sad su boljeli, gotovo jednako kao i one praznine unutar njegovog bića.
Raskrsnica više nije bilo, jer stajao je na vrhu planine i gledao sve strane svijeta, a onda je ugledao treći predmet izrađen od drveta lik mudrog čovjeka koji u rukama ima zapečaćen papir sa znakom sunca koje ima tribale.
Znao je da je unutar njega poruka no prvo je upisao strjelicu u unutrašnjost kutije i stavio predmet.
Otvara poruku i čita...
Rafaele, sad si tu gdje ni slutio nisi da ćeš biti. Sve što si nosio putem ovdje ćeš otpustiti.
Onda ćeš slobodan biti, tek kad sam sebi, od sebe nemaš više šta kriti.
Tvoja duša i tijelo do doline vratiće se i tada planina i rijeka spojiće se.
Udahni zrak koji sada dišeš i više strjelice ne treba da pišeš.
Dok je silazio sa planine vidio je dolje u udolini kako se dim dimi i kako gori logorska vatra.
Kad je opet preplivao dio rijeke nestale su oznake po njemu. Pored vatre je sjedio dječak, onaj isti koji mu je predao kutiju i poslao ga na ovu putešestviju.
Stigao si, sjedi da čujem šta tvoja duša kroz pronađene predmete govori o tebi.
Vidio si i druge predmete, ali odabrao si ove s' razlogom.
Staklena flaša: Staklo je izbrušeno i providno za transparento svijetlo, ali ti u sebi imaš neprovidno.
Od čvrstog si ti materijala. Ne propuštaju svijetlo dužine koje imaju male talase jer u sebi imaš primjese.
Metalna skulptura ptice koja je vrsta po imenu Carić: Ti imaš elemente koji nisu povezani sa drugim ljudima. Imaš odlične osobine u sebi. Tvoja pjesma je veoma glasna i jaka.
Voliš da se seliš, voliš i da stanuješ. Kako u trenutku osjećaš tako i djeluješ, ali vjeran sebi ostaješ.
Za njih kažu da su Troglodytes, troglodytes u prevodu, ptice koje puze u pećinama.
Ti si sam sebi motivacija i najbolje radiš kad si sam. Tražiš balans i znaš procijeniti dobre ljude.
Uvijek su u tvojoj blizini kad zatrebaš pomoć. Miran i pribran.
Drvena figura mudraca: Ti si prirodan čovjek. Tvoje osobine su odraz tvoga porijekla.
Svi smo mi pa i ti sastavljeni od vlakana. Ali se razlikujemo po dijelu godine.
Odnos između čvrstoće i težine koje nosimo je struktura koja nas oblikuje.
Mudar si čovjek, no nisi imao istinsku mudrost kad si krenuo.
Onog trena kad si bio na planini uvidio si da je ovaj svijet mašina koja osim nas ljudi još mnogo toga ima. Kad misliš da si sam sa sobom, nisi, jer priroda je sa tobom.
Zaključak je sljedeći dok te gledam kako slušaš moje riječi i vatru ložiš sjedeći ja ću ti reći: Put koji si prešao ti si ga već dvaput uspio prijeći. Birao si uvijek iste predmete samo je redoslijed bio drugačiji. Ovaj put si birao kako se tvoj lik kroz godine formirao.
Bio si staklo (lomljiv), postao metal (hladan ) i onda drvo ( toplina).
Vratio si se prirodi, pronašao si sebe u sebi.
Prije nisi naučio, jer se nisi trudio, ovaj put si u sebi sve probudio.
Zašto? Zato, jer si se usudio...
Godinama sam imao ta unutrašnja stanja, previranja u meni.
Ponavljao sam trenutke, prelazio puteve kojih se nisam želio sjećati, potisnuo sam ih, obrisao, ali ovaj moj um ih je sačuvao i zapisao. I čekao dok sam sebi nisam obećao.
Drugi mogu da ti pomognu, ali ne mogu ići tvojim cipelama po stazama.
Mogu ti reći kreni, ali nisam, dok se nije probudila želja u meni.
Divan je osjećaj vidjeti da vatre u nama mogu gorjeti, čak i kad plamen kiša pogasi.
Uvijek je jedna žera koja se usaglasi i vatra opet plamti. Ovaj put moja duša sad pamti.
Dječak mu je predao plamen da ga čuva, uzeo kutiju, a na Rafaelovoj ruci ostao je znak ptice.
Bilo je to te noći i od tada mnogi dani će proći, rijetki će taj put prijeći i upoznati samog sebe.
Zato pored vatre još pričaju o njemu, o tom čovjeku koji je spojio planinu i rijeku.
Kažu da on danas putnike kraj vatre dočekuje i čuva tajne kutije, samo onaj koji sebe samog zna, u to vjeruje jer taj put je putovao, i tim putem putuje.
Dodaju legendu tek po neku, nama ljudima još daleku.
Ali odista je čudo kad se planina i rijeka spoje umom jednog čovjeka...
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci!
Slika je preuzeta sa sajta Unsplash.















Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kaži šta osjećaš

Zamisli

U skerletu od ljubavi