Neko zvoni triput, možda ti si?

Kroz stakla i na oknima prozora nestalo mraka, odlutao je sa stranicama pročitanih
knjiga na mom stolu. Fotodetektori su senzori svjetlosti.
Slova iz naslova,  postaju misli. Neko zvoni triput, možda ti si?
Otključavam vrata, ipak nisi, pred njima stoji dostavljač novina.
Odavno ih nisam čitala...
Sjedam u fotelju, palim stolne lampe, oko sebe postavljam rampe.
Antiteza za sve zvukove koji dolaze.
Slične suprotnosti imaju podudarnosti.
Otvaram novine i čitam...
Priča iz uvoda, u kuhinji iz čajnika kipi voda. Prepečen dvopek u tosteru.
U ovom prostoru sve je kao na posteru iz novina.
Štampani dio papira koji sliku ima.
Neko svira bluz na saksofonu neukrotiva ljepota plavih nota.
Vidim more, talase i plaže pješčane.
Koracima sanjara u mreži ribara zarobljene sirene, slobodu traže.
Čekaju da im neko kaže da lijepa riječ pomaže.
Pustimo svoja krila da lete.
Kad bi samo ljudi mogli da se sjete...
Da u galopu okretnih igara i sklopu prirodnih težnji, neki su koraci neizbježni.
Povez preko mojih očiju, osjetim prisutnost nečiju.
Čujem korake, ko to tamo razdvaja zidove?
Između tih zidova i mog poveza postoji veza.
Skidam povez sa očiju i vidim planinu.
Planinski potok svojim zvukom ometa tišinu. Staklo dijeli dva zida vidljiva izbliza i otkriva stepenice.
Klackalica na sredini težište, naizmjenično pomjeranje i buđenje.
Na prostranstvima Krug planine pitomi konji postali gospodari divljine.
Oni su simbol snage, elegancije i slobode, gdje me ovi stepenici vode?
Misli mi revoltiraju, jer znaju da je grafoskop u sobi detektor.
To meni moj prozor odaje prizor. Izdvaja signale i šalje ih dalje.
U ruci kartica na kojoj piše "Prati put", preda mnom polja lavande, gdje ljudske ruke rade.
Vidim te ljubičasto- zelene nijanse u predjelima Provanse, sve je satkano od romanse.
Prolazim između redova i gledam ljepotu tih cvijetova.
Miris koji opija i putuje snagom vjetrova.
Reakcija nultog reda, postoji razlog ovog redoslijeda.
Kad novu stranicu okrenem, novi prostor pokrenem. Zatvaram novine.
Na poleđini piše: "Pozovi me". Uzimam telefon okrećem brojeve, zvoni, čujem glas s' druge strane.
Prepoznala sam te...
Nekoliko trenutaka tišina i onda ide red riječi koje znam da ćeš mi reći...
Iz tog zida izvadi jednu ciglu. Naći ćeš poruku i donijeti odluku.
Izbroj 25 cigli sa jedne strane u petouglu i naći ćeš tu ciglu u trouglu.
Sa druge strane 52, zamjena brojeva. Izvadi tu ciglu i ostaje ti prazan prostor.
Zamjenićeš ovo mjesto i otići tamo gdje si mislima odlazila često.
Toliko od mene, ti preuzmi dalje. Spuštena slušalica, kraj razgovora.
Teorija informacija, ovaj prostor je izolacija.
Kontrola misli u složenim sistemima.  Postoji pilot koji upravlja ovim brodom a ima veze s' tobom.
Informacije koje pronađem trebaju biti ključne u odnosu na događaj koji se očekuje.
Brojim cigle pronalazim onu koju tražim. Poruku uzimam u ruku i otvaram, mogla sam da pretpostavim.
Piše sljedeće: Snađi se sama jedini izbor koji mogu da ostavim je da ti ovu sliku kao vodiča postavim. Na kraju poruke slika planine, konja i lavande. Planina je oblikovanje unutrašnjosti mog bića.
Konj je veza između ovog prostora i nekih drugih portala.
Lavanda budi iz sna. Povezujem te tri riječi u jedan smisleni sklop.
Prelazim na drugu stranu zida i brojim. Kad pronađem sistem, otkriću sve podsisteme.
Nacrtaću šeme upravljačkog kruga i biće to poluga.
Polugu pokrenem i cijeli prostor preokrenem.
Uzimam dasku stavljam je u prostor gdje je bila cigla.
Zbir momenta sile treba biti jednak nuli. To će mi biti ravnoteža.
Bluz još uvijek svira, onaj od 12 taktova. Sjetih se zamijene mjesta brojeva i izbrojim 21 korak.
Zakrećem polugu oko jedne osi i udaljava se prostor, rotiraju se stvari.
Iz ovog prostora izlazim, u dolinama se nalazim.
Znam gdje sam, jer tamo u snovima odlazim.
Tri slike koje sam vidjela moja svijest je ujedinila.
Prostranstva, slobode i cvijetovi me vode.
Tamo ptica na dlan sleti, noći su daleko od tame jer su zvijezdama obasjane.
Suza koja krene zastane i osmijeh postane.
Oko tebe sve muzika i nema hladnih prostora, iako nekom toplinom odiše moja dnevna soba noćnih snova.
Posmatram svo to zelenilo i kako more talasima, upravlja mislima.
Osjetiš mir koji vjetrovi šalju i dišeš dok u sebi osjećanja pišeš.
Gledam ljepotu, kažem sretna sam u životu. Jer plačem, jer se smijem, volim i osjećam.
Samo ponekad trebam ovakvo putovanje kao podsjećanje.
Znam vratiću se u moj stan iznova. Ovaj put promjeniću ritam.
Otvaram oči, voda u čajniku da kipi nema namjeru. Miriše dvopek u tosteru.
Spremam večeru. Zvoni neko, nije dostavljač novina, već ti držiš novine u rukama.
Znam razlog tvoga osmijeha. Ima lampi, nema rampi oko mene. Jer ti si odštampao sve što je u novinama pisalo.
Nema postera umjesto njih slika na zidovima koje staklo razdvaja na slici planine, iza planina more, konji pitomi kroz divljine galopiraju, polja lavande ljepotom odišu.
Da li i tebe ovi ritmovi bluza na ples inspirišu?
Stvarno te zelene oči i ruke tvoje, umiju posebnim bojama moj život da oboje.
I da me podsjete na sve životne ljepote, dok mi plešemo uz bluz te plave i neukrotive note.
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav i putujte mislima kroz postere iz novina vaše duše.
Slika je preuzeta sa sajta: Unsplash.
































Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kaži šta osjećaš

U skerletu od ljubavi

Zamisli