Za pustinjske cvijetove, oaze sunčeve zrake traže

Zaboravili su ljudi biti sretni i kako su trenuci izuzetni.
Bačena kocka pokaže broj, ipak sjeti se da je prvo bila u ruci tvojoj.
Postanu ljudi figure što na poljima života jure.
A pomjere se tek onoliko koraka, koliko je tački kocka pokazala.
Zaboravili su ljudi osmijeh imati.
Lakše je izrezati onaj iz novina i na lice lažan staviti.
Taj osmijeh nije u tebi i ne može na usnama biti.
Nije osmijeh izrezana slika, on je odraz tvoga bića na tvom licu.
Zaboravili su ljudi voljeti, lakše je lutati i otići nego ostati.
Tražiš nešto, a šta ako si to već uspio pronaći?
Šta ako si pred sobom imao nekog kog si zavolio, ali si vrata te priče zatvorio?
Sad tražiš po bespućima ovog vremena ljubav gdje se nalazi.
Iza zatvorenih vrata tebi više ne dolazi.
Zaključao si je... Više sa tvoje strane nije. Vidiš li kako se sad smije, jer nisi vidio prije.
U toj je osobi sve što tražio si, i još uvijek se krije. Tvoje je srce prepoznalo um nije, on osjećaje krije.
Kad si osjetio samo si odglumio, jer tako si naučio. Ponavljaš šablone koji u ljudima postoje.
Šta ako ti kažem da se u tebi boje sve pore tvoje. Jer ako osjećaš, ti znaš da ostaješ.
Naučio si da ideš, da nikom ne kažeš kako sebe umiješ da slažeš.
Kad ne kažeš istinu drugima, ne lažeš njih, već sebe samoga. To je borba između straha i bića tvoga.
Onaj osjećaj kad znaš da nije onako kako um stvari slaže, jer srce drugo kaže.
Zagrli svaki trenutak koji te čini onim što jesi. Kad nestanu svi slojevi, na kocki se promjene brojevi.
Ljudi kroje zablude, kako ih skroje tako im odijela stoje.
Zamišljeno postojanje nekih stvari, pitanje je ko si ti ustvari?
Šta ako ljudi nisu zaboravili sve napisano, šta ako su to negdje putem ostavili, jer su se bojali?
Ako su u njima strahovi postojali?
Koliko slojeva i na kocki brojeva su vidjeli, dok su se poljima pomjerili?
U nama ljudima prepreka čeka. Kreneš, zastaneš, odlučiš i odustaneš.
Pređi prepreku da bi nastavio put.
Vrtiš ringšpile promijeniš sjedišta i ponekad gledišta. Nazovimo to protutežišta.
Toliko tog dobrog ima u ljudima, skriveno i tiho ostaje tamo gdje se hrabar postaje.
Jer neki znaju, ako pokažu sve ono ljepo da će to povrijediti neko.
Izvana hladne fronte vladaju, a unutar sebe sve ljepote svijeta čuvaju.
Reći će za takve ljude da su kao sante leda i da ih je teško razumjeti.
Kad gledaš na stvari iz svojih percepcija, možeš li vidjeti projektovane slike koje drugo biće odašilje? Sretnemo ljude s' razlogom, fraza dobro poznatog izraza.
Kad smo ih s' razlogom sreli, jesmo li prepoznali ono što smo vidjeli?
Znamo li kako se neko osjeća, jer čovjek nije tek viđeno lice i odjeća.
Za  pustinjske cvijetove, oaze sunčeve zrake traže.
I dozovu kapi kiše da usklade ritam, pa da se latice otvore, jer bez sunca i vode pustinjski vjetrovi ih vode. Jeste li vi nekad nekome oaza bili?
Jeste li otišli među pješčane dine osjetili ljepote pustinje?
U zonama živog pijeska da li ste nekome bili utjeha i sreća?
Uskovitlana vjetrom zrnca pijeska se kreću, kao ljudi jedni sa drugima se sreću.
Vidjećete u ljudima otpor, kako taj otpor raste oni se više ograđuju i zatvaraju, na pitanja odgovaraju i baš se u one figure pretvaraju. Samo što ove figure drugačije na poljima života igraju.
Jer oni znaju prije nego što bace kocku da je u svojim rukama imaju.
Prazan prostor u kom se nalaze ljudi. Svaki čovjek u očima poruku ima.
Ti ih čitaš, bez da nešto pitaš. Oni oko tebe kruže, zauzimaju polja na postavljenim tablama.
Mijenjaju se njihove uloge, lice im isto ostaje. Sve što si pročitao u nekom drugom obliku postavlja ti zamku. Baci dvije kocke što držiš u rukama, pokazaće broj, biće to pandan.
Dvije slične kocke da uspostavimo simetriju. Jer sve poruke koje si pročitao još toga kriju.
Ovi ljudi mogu da plaču izvana, a da se u duši smiju. Mogu da vjeruju u ljubav, a da budu sami.
Mogu da budu tužni izvana, ali to nije odraz njihovog unutrašnjeg stanja.
U njima mogu sreće da se kriju. I obrnuto može biti stanje.
Među vama nema zamjene svako svoj ostaje.
Kocka je prizma sa četiri strane i u njenu unutrašnjost mnogo tog stane.
Poredim je sa ljudima jer kad kocku otvoriš u njoj se nalazi ono što nisi mogao ni da pretpostaviš.  Jesi siguran da tu knjigu želiš da ostaviš? Ljudi nisu na kocki brojevi, oni su saputnici tvoji.
U autobusu putujete na stanicama ulazite i izlazite. Sretnete se i poglede razmijenite u tom djeliću vremena dolazi do susreta vaših svjetova. Korelacija različitih pojava postaje, kad jedna osoba na drugu utiče. Čak bez ijedne riječi ili priče duša, dušu dotiče.
To su dani i putevi utabani, kad poželimo biti daleko od ljudi uvijek se ljudima vratimo.
Oni prenose emocije, ostavljaju nam utiske, mogu da nas povrijede ili nasmiju.
Mogu da nas čuvaju i vole, mogu da nas razočaraju.
Oni su ono što jesu, i kad hoće ne mogu da se pretvaraju jer svoja lica koja skrivaju, uvijek otkrivaju. S' druge strane rekoh u kocku mnogo toga stane. Oni mogu da otvore i da nam zatvore rane. Da nam pokažu cijeli svijet na svojim dlanovima i budu muzika nekad i naša slika samo drugačijeg oblika. Svi smo mi individue i slobodni da budemo svoji.
Ali nismo individualni na ovoj planeti, jer tu je uvijek drugo biće da nas na to podsjeti.
Nisu ljudi zaboravili da budu sretni, da se smiju i da vole jer ponekad se samo u svoje školjke zatvore. U tim školjkama nastaju biseri, a školjka se otvori. Nije ovo bajka i neće ta školjka da se u nešto čarobno pretvori. Jednostavno vidjećete ono o čemu niste ni sanjali. Dok ste zatvorenu školjku gledali, biser niste vidjeli. Čak ne možete ni znati da li je biser mogao nastati.
Onda uvidite da su ljudi kao priroda. Oni su školjke, zrnca pijeska, cvijetovi, oaze, sunčeve zrake, tmurni oblaci, kapi kiše i vjerujte mnogo više od onog što im na licu piše.
Potražite u njihovoj duši lik i glas koji pjeva najtiše, a govori najviše.
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci.
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa sajta Unsplash
















Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kaži šta osjećaš

U skerletu od ljubavi

Zamisli