Pegaze, ti ni u sebi, ne govoriš o tebi
Možeš bježati biću korak ispred tebe, ako kreneš unazad ja sam iza tebe, pokrij rukama uši da me ne čuješ, govoriću unutar tebe, jer u tvojoj duši stanujem.
Zatvori oči, vidjećeš me u snovima. Izaći ću kroz suze vani i sjedićemo opet ovdje ti i ja sami.
Poput stakla si slomljen, tišinom vođen, ti si čovjek neprilagođen.
Predajem ti koru drveta jer je ona dio korijena i stabla.
Znaš li kako je kora nastala? Diobom. Pitaš se kakve veze ovo ima s ' tobom?
Tražiš razlog svog otkrića, zašto pripadaš tamo gdje su ljudska bića.
Više i ne znaš da li nešto osjećaš. Sve negiraš, negiranje tvoje prirodno stanje.
Ne pripadaš ovdje, a gdje onda pripadaš !? Zašto si revoltiran?
Pitam te, da se ti zapitaš. Ne bih sad bila ovdje pored tebe, da me nisi zvao.
Zvao si me jer si padao sa stijene na kojoj si nekad stajao. Zaboravljaš šta si sve imao.
Koliko uspomena koje se nadograđuju, danas ni one sa tobom ne sarađuju.
Nisam iz prošlosti, sadašnjosti, a niti budućnosti.
Između tih vremenskih zona sletih padobranom kad iskočih iz aviona.
Postojim istovremeno u ta tri sloja. Nisam svijest, ni podsvijest tvoja.
Lomile su te mnoge stvari, nisu te slomile. Tvoje oči su u ljudima dobro tražile.
Vidiš kako ljudi cirkulišu, tamo dolje svoje priče pišu.
Znaš li koliko bi puta voljeli da iste obrišu, pa da ih iznova napišu?
Ti si svoju prihvatio svaku ispisanu rečenicu i stranicu čuvaš u svom biću.
Neprilagođen, otuđen, samotnjak i pustinjak, to je o tebi njihov utisak.
Ne dozvoli da ljudi ostave otisak njihovih cipela, oni to pokušaju postupcima i riječima.
Povećava se tlak zraka ovaj prostor pun je mraka.
Tebi je ova prostorija strana. Ovo su ostaci tvoga stana.
Doziva te sjećanje i ne prepoznaje tvoje rubno emotivno stanje.
Vukovi se bore u tebi, pitomi i neukrotivi izlivi osjećanja.
Tebi nije do tebe, ni do onog što pričam. Ni ja sebe ne bih slušala ove noći, ali tvoja duša me pozvala.
Vjeruj da bih sad radije plesala i neki dobar film gledala. Nego sad tvoj unutrašnji monolog, trebam pretvoriti u dijalog. Kakav prolog? Početna scena drame.
Sad trebam tvoje informacije da te izvučemo iz izolacije.
Da bi mogli razumjeti dalji tok radnje, molim te za trenutak saradnje.
Kad si imao toliko hrabrosti da pozoveš mene na ovaj dvoboj tvojih nemira, onda budi jednako hrabar po pitanju odabira. Toneš u mislima, vidim to.Vizualizujem, ono što ti signalizuješ.
To što govorim, ti ne čuješ. Jer ne vjeruješ, ne, ti pri svom ostaješ.
Izostaješ sa nastave, sjediš u zadnjoj klupi ovog reda, bez rasporeda časova.
Okrećeš stranice lekcije koja se ponavlja i to godinama i ista pitanja kao ovo:
Koliko ona zgrada preko puta tvoje ima spratova?
Izlizali se listovi, ostarili kistovi i boje čekajući da se na neki novi pokret odluči biće tvoje.
Ti imaš svoje dok stojiš na pozornici gdje se scena svakodnevno mijenja.
A tebi ista ostaje. Znaš ti dobro kako se sa časova izostaje.
Od šegrta do majstora ima mnogo prostora. Ti si majstor sputavanja.
Respektabilno priznajem, ali i dalje ne idem.
Pazi, gdje ti misli protiču, uvijek prije njih tebi kroz um proći ću.
I ne pitaj kako ih nađem, naučila sam od tebe kako da se snađem.
Ovaj tvoj šegrt naučio i sve škole izučio, jer godinama s' tobom putujem.
Nekad si toliko tvrdoglav da ne mogu da vjerujem. Znaš, čak te i razumijem.
Prošao si kroz trnje, skupljao zrnje da znaš kako da se vratiš, nekad mi je bilo teško da te gledam kako u samoći patiš.
Saživio si se sa samoćom koja koriguje, a tvoje biće reaguje po njenom sistemu.
Ostani sad ovdje u ovom trenu. Znam da je lakše kad se jednostavno pustiš, a u tebi plamti žar da se odupreš i da jednostavno kreneš.
Zašto onda stranicu vratiš unazad umjesto da je jednom preokreneš?
To da mi kažeš i sretna ću biti kao dijete. Znam kako je kad ti se ne priča, kad ti se jedino usne žele utišati i da pustiš da teku sati. I da te niko, ali niko ništa ne pita.
Onda usne odluče da progovore i sve izgovore.
Negdje ipak postoji ona mrva nade da će neko da se pojavi da ti sjete ukrade.
U tebi su se sastali svi vulkani, uspavani se bude i krenuli su, sa erupcijom, da prave lave.
U redu je, ovdje sam, neću te ostaviti, jer sam tvoja želja za životom.
Moje ime je Želja, tvoja sam svjesna i nesvjesna težnja.
Ti o tebi, čak ni u sebi ne govoriš. Kosa preko očiju, vješto pogled skriven, rijetkima otkriven.
Tvoji ožiljci nisu vidljivi izvana, oni su dio tvoga unutrašnjeg sklopa i odraz vanjskog oklopa.
Nego slušaj, dosta vremena smo proveli u analizi tvojih sastavljenih i obustavljenih, zatrpanih i otkrivenih emocija.
I mogli bi ići tako u nedogled da sve dovedemo u red.
Ovdje zaustavljam ovaj tok priče, jer one ti na ljudske liče, a ja i jesam i nisam ljudsko biće.
Preokrećemo stvari, sredi taj haos u glavi. Izvuci iz sebe najbolje od tebe.
Pusti oko da plače, to od tebe učiniće biće jače.
Pusti usne da govore, dušu da se smije, uradi ono što nisi prije.
Pusti taj krater, to nije tvoj karakter. Ta izdubljenja koja te vuku u udubljenja.
Pusti te sabijene osjećaje, usitni i izbaci sav taj otrov koji se skupio.
On je već odavno tvoja stanja okupio. Da uspostavim u tebi energijski režim, tom težim.
Pusti svoje meteore da govore.
I neću ti obećati, jer ne obećavam, samo ću ti reći da ovim ne rješavaš za sva vremena prisustvo sopstvenih sjena.
Sjena nije prišivena, ona je odvojena, s ' tobom povezana i sa svakim osjećajem nadovezana. Vidiš onog pegaza što divljinama u slobodu odlazi. Kad god zemlju dotakne izvor poteče. Živi na planinama, leti brzinom vjetra.
Nježan, mudar i čista srca, ti si poput njega, i dalje si osoba ista.
Sad pogledaj ka zvijezdama i vidjećeš sazviježđe Pegaza.
Jedno pero sa njegovog krila ide ka tebi, uzmi ga za uspomenu sebi.
Slušaj vodu kraj izvora što teče, zavoljećeš jutro i veče.
Olistalu šumu kako lišćem melodiju odašilje, sve što je bio otrov u tebi više nije.
Tvoja želja za životom zamijenila je otrove ljubavlju i ljepotom. Te munje i izvori tvoji su odabiri.
Ti si sin noći i tajni. Vatra i voda. Destruktivan i kreativan.
Dvije podjeljene zvijezde u tebi, čine tebe.
Poslije noći, dan dolazi, taj put slijedi. Kad osjetiš da tama ide ka tebi, iz lunarnog u solarno prijeđi.
Pegaze, što ni u sebi, ne govoriš o tebi, vjeruj, jednostavno vjeruj.
Tvoja želja za životom uvijek će biti uz tebe. Kad osjetiš da ti srce od hladnoće ljudske zebe, sjeti se mene.
Doći ću negdje kroz zvijezde do tebe, a ti vjeruj u sebe.
Odlazim, jer trebaju me ljudi, ljudi poput tebe, ima vas mnogo na ovom planetu.
Gledam u te oči koje imaju razloge svoje, ali ovaj put sam sigurna da se više ne boje, već da postojano na stijeni stoje.
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci.
Slika je preuzeta sa sajta: Pixabay
Primjedbe
Objavi komentar