Kad ljubav filmsku scenu složi...
Zavolio sam je...zavolio sam je druže.
Nisam htio, nisam smio, ali šta mogu kad sam je zavolio?
U klubu umjetnika srela je ona mene odmetnika.
Nisam je odmah primijetio, moje misli su lutale, dok su novine čitale.
Kad sam čuo njen glas, uputio sam pogled prema njoj.
Zaboravio sam na novine koje sam čitao, zaboravio na misli što se preplitaše u mojoj glavi.
Sjedila je za susjednim stolom...
Njen osmijeh...da ti je to vidjeti.
Oblake skloni, sunce pokaže...
Znaš druže, takve djevojke se rijetko nađu, takve djevojke se traže...
Pisala je čestitku, pomislio sam, možda piše mladiću kog voli.
Jer, nije mogla biti sama, ne, neko poput nje, nije mogao biti sam.
Kasnije će se pokazati da nisam bio u pravu...
Otišao sam do pošte kupiti čestitku, u nadi da će ona biti tu kad se vratim.
Bila je tu...
Nisam bio vješt sa riječima.
Ali tada sam pisao, riječi su dolazile, i brzo su popunile onaj bijeli prostor na čestitki.
Njenu adresu nisam znao, i ja šta ću, kako ću, ustanem, odem do džuboksa pustim pjesmu koja se zove:
Pjesma za kraj i produžim do stola za kojim je sjedila, ostavim čestitku i kažem joj.
Slušaj ovu pjesmu, ona za nas ne znači kraj, ona je početak.
Izađem vani...
Napravih tek nekoliko koraka, čujem glas koji govori, stani.
Okrenuo sam se, i vidio oči njene.
U tom trenutku se svijet naglavačke preokrene i na isto se vrati.
Druže...htio sam je svojom zvati.
Kako život zna da složi filmsku scenu, da tamo u klubu umjetnika sretneš djevojku, koju poželiš za voljenu ženu.
Pružila je čestitku ka meni i rekla: ovo je vaše, ne znam kome ste pisali, ali ste pogrešnoj osobi ostavili.
Tu adrese nema, još je ne znam...
Nećeš je ni znati, jer ne postoji mjesto, ulica i broj, gdje može stići.
Ako treba, do kraja svijeta ću ići.
Nisam joj mogao prići...u tim djelićima sekunde nestao je onaj osmijeh, a oči su postale tajanstvene.
Molim vas uzmite ovu čestitku, ona će naći put za neku drugu djevojku.
A ne...ne može biti poslana nijednoj drugoj djevojci...samo tebi.
Ne pitaj me zašto ti, ni sam ne znam.
Nekad nema logičnih razloga, postoje metodični i romantični.
Nisam romantik, ali sam odmetnik.
Samo uzmite ovu čestitku...molim vas.
U redu...biću direktan.
Vidio sam kako pišeš čestitku...pomislih pišeš nekom kog voliš.
Onda sam i ja odlučio pisati tebi.
Jer sam te zavolio...
Ne možete zavoljeti nekoga u trenutku...
Isto sam mislio, ali me susret sa tobom predomislio.
Nisam pisala nekom koga volim...
Pisala sam... ne znam zašto govorim potpunom strancu, o tome kome pišem...
Kao prvo, nije moguće da si sama, kao drugo, mi nismo stranci sad smo znanci...
Pisala sam sreći...
Sreći?
Da...
Nismo se čule, ni vidjele odavno.
Sad stvarno trebam ići... i da, da ne zaboravim na tvoje nemoguće je da sam sama...
reći ću...moguće je.
Ostavi čestitku kod sebe, vratićeš mi je onog dana kada te nađem...
Nećeš me naći...
Vjeruj mi, hoću...
Onda je krenula niz ulicu, a meni su se riječi lomile na usnama.
Ne znam joj ime, gdje živi, ni kako ću je naći.
Druže, kao da sad gledam taj odlomak iz mog života...
Zašto nisi krenuo za njom?
Ne znam, jedino što sam znao je da je ona nešto što ti se useli u misli,
ne znaš gdje jesi, a gdje nisi.
Urezalo mi se u sjećanje to nježno lice, te oči koje razvedre tmuran dan, a, u njima...u njima priče postoje.
Neobična torba sa bedževima. Nosila je đubretarac sa kapuljačom.
Umjetnik, daleka i snena, sama i svoja.
Kao da su je vajari oblikovali, a ona tako nastala iz mašte postala stvaran lik.
Sagradila je zidove, nisam ih htio dotaći, jer onda je više ne bih vidio.
Ovako, vjerujem da ću je vidjeti.
Sjećam se svakog detalja.
Pila je šolju toplog čaja, ubacila kovanice u džuboks i odabrala tri pjesme.
Zapisao sam ih...
Pronaći ću je, znam i osjećam, jer ona je sve ono, što ni sanjao nisam.
Nego šta si napisao na čestitki?
Napisao sam...
Ako se spoje trenuci, u jedan osmijeh, jedne oči, i glas koji je poput najljepše melodije koju sam čuo.
Vidjeh to u tebi...
Onda to može samo ljubav biti.
Meni se ovo dosad dogodilo nije. Da se bar malo ogradim, iako to ne radim.
Ne znam ko je odlučio da se sretnemo, da li tvoje ili moje srce?
Ili su nas naši koraci ovdje doveli, ovdje gdje smo se sreli.
Vjerujem da su se naše ruke tražile i da su moje ovo samo za tebe napisale.
Odmetnik sam od ljudi, nekad i od sebe samoga, nepredvidiv za neke, za neke pak jednostavan.
Pripiši ovo mom karakteru, dodaj i malo odvažnosti.
Ne znam ti ni sam prevesti, ono što osjetih kad te vidjeh.
Znam, da ću ti svaki dan pisati i da ću skupljati pisma, jer kad ovo pročitaš ti nemaš drugog izbora nego da me zavoliš.
Znam, direktan sam...
Znam, da ćeš ti biti ta koju ću voljeti i koja će pored mene biti.
Pisao bih još, ali te riječi ćeš čuti sa mojih usana kad budeš milovana.
Ne pišem djevojkama pisma, i ne ostavljam ih na stolu bez da se pozdravim i predstavim, ali dosad nisam ni jednu na prvi pogled uspio da zavolim.
U iščekivanju tvog odgovora...taman trajalo to čekanje danima, mjesecima ili godinama.
Čekaću te djevojko sa očima koje pričaju priče i u kojim svijetovi postoje...
Druže, koliko je već tražiš?
Prošlo je godinu dana od tog susreta.
Ima li nekih tragova?
Ne...ništa još nisam saznao, tek da je djevojka slična njoj viđena u jednoj umjetničkoj galeriji nekih stotinu kilometara odavde.
Nemoj odustati od nje, jer po onom što sam čuo ona je posebna.
Tako je druže...posebna i autentična, a tako nježna...
Idem, noć već lagano pada, ona je tamo negdje sama, ali naći ću je...
Nastaviće se...
Autor teksta:Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa sajta Unsplash
Spot sa Youtube-a
https://www.youtube.com/watch?v=EGikCrvbnaE
Nisam htio, nisam smio, ali šta mogu kad sam je zavolio?
U klubu umjetnika srela je ona mene odmetnika.
Nisam je odmah primijetio, moje misli su lutale, dok su novine čitale.
Kad sam čuo njen glas, uputio sam pogled prema njoj.
Zaboravio sam na novine koje sam čitao, zaboravio na misli što se preplitaše u mojoj glavi.
Sjedila je za susjednim stolom...
Njen osmijeh...da ti je to vidjeti.
Oblake skloni, sunce pokaže...
Znaš druže, takve djevojke se rijetko nađu, takve djevojke se traže...
Pisala je čestitku, pomislio sam, možda piše mladiću kog voli.
Jer, nije mogla biti sama, ne, neko poput nje, nije mogao biti sam.
Kasnije će se pokazati da nisam bio u pravu...
Otišao sam do pošte kupiti čestitku, u nadi da će ona biti tu kad se vratim.
Bila je tu...
Nisam bio vješt sa riječima.
Ali tada sam pisao, riječi su dolazile, i brzo su popunile onaj bijeli prostor na čestitki.
Njenu adresu nisam znao, i ja šta ću, kako ću, ustanem, odem do džuboksa pustim pjesmu koja se zove:
Pjesma za kraj i produžim do stola za kojim je sjedila, ostavim čestitku i kažem joj.
Slušaj ovu pjesmu, ona za nas ne znači kraj, ona je početak.
Izađem vani...
Napravih tek nekoliko koraka, čujem glas koji govori, stani.
Okrenuo sam se, i vidio oči njene.
U tom trenutku se svijet naglavačke preokrene i na isto se vrati.
Druže...htio sam je svojom zvati.
Kako život zna da složi filmsku scenu, da tamo u klubu umjetnika sretneš djevojku, koju poželiš za voljenu ženu.
Pružila je čestitku ka meni i rekla: ovo je vaše, ne znam kome ste pisali, ali ste pogrešnoj osobi ostavili.
Tu adrese nema, još je ne znam...
Nećeš je ni znati, jer ne postoji mjesto, ulica i broj, gdje može stići.
Ako treba, do kraja svijeta ću ići.
Nisam joj mogao prići...u tim djelićima sekunde nestao je onaj osmijeh, a oči su postale tajanstvene.
Molim vas uzmite ovu čestitku, ona će naći put za neku drugu djevojku.
A ne...ne može biti poslana nijednoj drugoj djevojci...samo tebi.
Ne pitaj me zašto ti, ni sam ne znam.
Nekad nema logičnih razloga, postoje metodični i romantični.
Nisam romantik, ali sam odmetnik.
Samo uzmite ovu čestitku...molim vas.
U redu...biću direktan.
Vidio sam kako pišeš čestitku...pomislih pišeš nekom kog voliš.
Onda sam i ja odlučio pisati tebi.
Jer sam te zavolio...
Ne možete zavoljeti nekoga u trenutku...
Isto sam mislio, ali me susret sa tobom predomislio.
Nisam pisala nekom koga volim...
Pisala sam... ne znam zašto govorim potpunom strancu, o tome kome pišem...
Kao prvo, nije moguće da si sama, kao drugo, mi nismo stranci sad smo znanci...
Pisala sam sreći...
Sreći?
Da...
Nismo se čule, ni vidjele odavno.
Sad stvarno trebam ići... i da, da ne zaboravim na tvoje nemoguće je da sam sama...
reći ću...moguće je.
Ostavi čestitku kod sebe, vratićeš mi je onog dana kada te nađem...
Nećeš me naći...
Vjeruj mi, hoću...
Onda je krenula niz ulicu, a meni su se riječi lomile na usnama.
Ne znam joj ime, gdje živi, ni kako ću je naći.
Druže, kao da sad gledam taj odlomak iz mog života...
Zašto nisi krenuo za njom?
Ne znam, jedino što sam znao je da je ona nešto što ti se useli u misli,
ne znaš gdje jesi, a gdje nisi.
Urezalo mi se u sjećanje to nježno lice, te oči koje razvedre tmuran dan, a, u njima...u njima priče postoje.
Neobična torba sa bedževima. Nosila je đubretarac sa kapuljačom.
Umjetnik, daleka i snena, sama i svoja.
Kao da su je vajari oblikovali, a ona tako nastala iz mašte postala stvaran lik.
Sagradila je zidove, nisam ih htio dotaći, jer onda je više ne bih vidio.
Ovako, vjerujem da ću je vidjeti.
Sjećam se svakog detalja.
Pila je šolju toplog čaja, ubacila kovanice u džuboks i odabrala tri pjesme.
Zapisao sam ih...
Pronaći ću je, znam i osjećam, jer ona je sve ono, što ni sanjao nisam.
Nego šta si napisao na čestitki?
Napisao sam...
Ako se spoje trenuci, u jedan osmijeh, jedne oči, i glas koji je poput najljepše melodije koju sam čuo.
Vidjeh to u tebi...
Onda to može samo ljubav biti.
Meni se ovo dosad dogodilo nije. Da se bar malo ogradim, iako to ne radim.
Ne znam ko je odlučio da se sretnemo, da li tvoje ili moje srce?
Ili su nas naši koraci ovdje doveli, ovdje gdje smo se sreli.
Vjerujem da su se naše ruke tražile i da su moje ovo samo za tebe napisale.
Odmetnik sam od ljudi, nekad i od sebe samoga, nepredvidiv za neke, za neke pak jednostavan.
Pripiši ovo mom karakteru, dodaj i malo odvažnosti.
Ne znam ti ni sam prevesti, ono što osjetih kad te vidjeh.
Znam, da ću ti svaki dan pisati i da ću skupljati pisma, jer kad ovo pročitaš ti nemaš drugog izbora nego da me zavoliš.
Znam, direktan sam...
Znam, da ćeš ti biti ta koju ću voljeti i koja će pored mene biti.
Pisao bih još, ali te riječi ćeš čuti sa mojih usana kad budeš milovana.
Ne pišem djevojkama pisma, i ne ostavljam ih na stolu bez da se pozdravim i predstavim, ali dosad nisam ni jednu na prvi pogled uspio da zavolim.
U iščekivanju tvog odgovora...taman trajalo to čekanje danima, mjesecima ili godinama.
Čekaću te djevojko sa očima koje pričaju priče i u kojim svijetovi postoje...
Druže, koliko je već tražiš?
Prošlo je godinu dana od tog susreta.
Ima li nekih tragova?
Ne...ništa još nisam saznao, tek da je djevojka slična njoj viđena u jednoj umjetničkoj galeriji nekih stotinu kilometara odavde.
Nemoj odustati od nje, jer po onom što sam čuo ona je posebna.
Tako je druže...posebna i autentična, a tako nježna...
Idem, noć već lagano pada, ona je tamo negdje sama, ali naći ću je...
Nastaviće se...
Autor teksta:Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa sajta Unsplash
Spot sa Youtube-a
https://www.youtube.com/watch?v=EGikCrvbnaE
Primjedbe
Objavi komentar