Tražim...da te nađem, pa da te zagrlim

Ostaju iza mene kilometri, preda mnom neznani putevi.
Tražim da te nađem...nisam odustao...
Tražim da te zagrlim...
Tražim da ti čujem glas...
Gdje si ostavila tragove i vode li do tebe, kroz ove puste gradove?
Gdje li se nalaziš, kojim putevima prolaziš, ti, što mi u snove dolaziš?

Kako da nađem djevojku kojoj ne znam ime?
Nacrtao sam njen portret, svaki dio njenog lica osjenčio sam olovkom.
Čuvam taj crtež i pokažem ljudima.
Odmahnu glavom, slegnu ramenima, tražim ženu s' imenom bez imena.

Odlučio sam u sjećanju čuvati taj pogled, te nježne ruke i melodiju koju ima njen glas.
Veliki su prostori koje sam prešao, toliko lica ugledao, nijedno nije njeno.
Toliko stanica i kilometara, a ni jednog traga koji bi me odveo do nje.
Tvrdoglava je ova moja glava, ona ne spava.
Ostajem budan, tek pred zoru odspavam nekih sat vremena.
Preživljavam dane da bih živio za susret sa njom.
Ona se pojavila s' razlogom.
Stvarna je kao ova moja rana na ruci koju sam zaradio dok sam preskakao ogradu, da bi stigao do djevojke koja je ličila na nju.
Kad sam joj prišao, okrenula se i...to nije bila ona.
Prošao sam mnoge galerije, tražio njen lik u slikama na zidovima.
Lutao sam više od godinu dana...
Sjedio sam preko puta zgrade koja je okupljalište mladih autora koji stvaraju na ulici.
Otišao sam do zgrade i pokucao na vrata.
Vrata su se otvorila i vidio sam mladića koji drži sprej u ruci.
Radio je grafite po zidovima zgrada.
Pričali smo i rekoh mu moju priču...
Izvadio sam portret i pokazao njen lik.
Čekaj...znam ovu djevojku.
Već navikao da je niko nije vidio i čuo za nju, odlutah na trenutak, jer isti odgovori su odzvanjali u mojoj glavi.
Bila je ovdje jedno vrijeme, ćutljiva neka djevojka.
Često je pisala čestitke i naslikala bi poneku sliku.
Jednom smo sjedili za istim stolom i razmijenili nekoliko riječi.
Zanimljivo je to, što je uvijek puštala tri iste pjesme.
Ta rečenica me je dozvala u sadašnjost.
Tri pjesme, kažeš.
Da...
Jesu li to ove pjesme? (pokazah mu papir gdje sam ih zapisao)
Da, upravo te...
Je li još uvijek ovdje?
Ne, otišla je prije tri dana. Rekla je da ide do jednog mjesta, gdje su inače dolazili umjetnici iz gradova.
Ne znam adresu, ali ljudi iz okoline znaju gdje se to mjesto nalazi.
Jedino... čudno je... da je otišla baš tamo, jer sam čuo da je to mjesto napušteno već nekoliko godina.
Ostavila je ovdje fascikl sa slikama.
Nije ga htjela ponijeti, jer kaže da ne nosi slike sa sobom.
Stvara u trenutku i tu gdje slike nastanu, tu i ostanu.
Pogledaj, možda ti ukaže na neki trag.
Otvorio sam fascikl, bile su tu slike prirode i portreti ljudi.
Na kraju vidjeh sliku koja me je ostavila bez riječi.
Pa, to si ti čovječe...
Da, to sam ja...
Znaš li njeno ime, je li ti rekla gdje ide?
Ime mi nije rekla, ali nadimak jeste. Znaš umjetnike, pseudonimi su česti kod nas.
Njen je bio neobičan samim tim, mi je ostao u sjećanju.
Zvali smo je Hibiskus ( nježna). Kasnije sam saznao da taj cvijet cvijeta samo jedan dan, onda uvene, ali ga već sutradan zamijeni drugi cvijet.
To je govorilo, o njenom karakteru i ona kao da se iznova rađala sa novim danom.
Kažem ti, malo je pričala, ali ono što bi rekla, bilo je dovoljno da vidim koliko u njoj ima ljepote.
Zahvalih se mladiću na pomoći i ponesoh slike sa sobom.
Na slikama su njeni otisci.
Ispitaću ih u bazi podataka...no prvo idem do napuštene kuće.
Stanovnici su me uputili do tog mjesta.
Kroz jedan prozor dopire svijetlost svijeće.
Ulazim, mračne prostorije, idem ka svijetlosti.  Imam šta i vidjeti.
Djevojka leži sklupčana na kauču, kosa preko lica.
Prilazim joj, rukom sklanjam kosu sa lica i...to je ona.
Promrzle su njene ruke, oči su poluotvorene i umorne, zadnjim atomima snage progovara... ko...si...ti?
Njen glas...kako sam ga želio čuti.
Uzimam je u naručje, tako je slaba.
U skupljenoj šaci imala je čestitku koju sam joj napisao.
Tog trenutaka sam za nju disao. Skupio sam nekih daski, založio sam vatru, svojim tijelom sam je grijao. Imala je groznicu, buncala je u snu. Sati su tekli sporim ritmom, spavala je cijelu noć.
Negdje pred zoru, probudila se. Više nije imala groznicu, tražila je vode.
Još uvijek je bila slaba, ali njene oči su bile drugačije.
Vratio im se onaj sjaj, koji je ozario polumračnu prostoriju.
Mene je san uspio pronaći i zaspao sam...
Budim se, sunce je zašlo iza oblaka.
Uputim pogled prema krevetu, nema je...
Ne, nije mogla otići, ne opet...
Ustajem i idem ka vratima, a onda ugledam siluetu i nju u mojoj majici kako gleda kroz prozor...
Pomislio sam da si opet otišla...
Nisam...znaš, gore su ograde u nama, nego oko nas.
Ove se mogu otvoriti, one u duši su zapečaćene poput pisma.
Zašto bježiš?
Ne može se pobjeći od sebe, ja samo idem, idem da se ne bih sjećala.
Je li bježiš zbog nekog, ili od nečega?
Od sebe, u ovom svijetu.
Dođi, još se nisi oporavila...spremiću nam obrok.
Idi ti...doći ću...pusti me, da još malo gledam kako izgleda pustoš koja se prelama kroz rešetke ograde i koja me podsjeća da ne zastajem, već da se krećem.
Nisam znao koje riječi odabrati, kako doći do onog što je zatrpala unutar svog bića.
Nakon nekoliko minuta vratila se i rekla mi...
Na mojim leđima su slova, istetovirane rane, suze su za mene sjećanje na uspomene...
Moje oči izađu iz mraka da uzmem zraka.
U tajanstvenost se oblačim i onda se povlačim...
Noć je već odavno spustila rolete danu, mjesec je prosuo srebrni sjaj po rijeci.
Nas dvoje smo sjedili u polumraku, bili su neki dijelovi emocija u zraku.
Pustio sam pjesmu...
Dakle, ko si ti djevojko, jer Hibiskus ti ime nije?
Provjerio sam tvoje otiske koje sam pronašao na slikama, u bazi podataka nema ni traga, o tvom postojanju.
Tako je, postojim, ali i ne postojim.
Kako je to moguće, kad si stvarna pričao sam s' tobom držao te u naručju, i sad si ovdje preda mnom.
Jesi spreman čuti moju priču?
Jesam...
Priča o meni ide ovako...
Nastaviće se...
Ovo je drugi dio priče: Kad ljubav filmsku scenu složi
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci.
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash
Video sa YouTube-a
Miladin Šobić, "Umjesto gluposti"
https://www.youtube.com/watch?v=arw9RjuV4ao