U zagrljaju snova, pisana su slova

Slušaj kako...ne, gledaj kako...
Kocke slažu, kocke ruše...
Nekad su ljudski meridijani tako strani...
Ostani...u ovom prostoru. Osjeti atmosferu, u koferu...kao da neka bića stanuju...
Nije teatralno, kažem ti stvarno...
Čekaj...
Tiho hodaj na prstima...u ormar sve tajne stanu...zato ne govori sa usana ni riječ...
Jer, kad ormar otvoriš, koje odijelo oblačiš?
Ovo je pozorište...
Čuješ pljesak, vidiš bljesak svijetlosti...kažu odrasti...
Ko zna šta se događa u nama...
Nekad tišina, nekad galama...
Kalkulirane prognoze, društvena igra na štampanoj tabeli.
Zavrti dugme, riješi enigme...
Odaberi figuru, pronađi tekstualnu avanturu...
Komuniciraj sa likovima i okolinom.
Fokusiraj se na priču, jer pojedini dijelovi se ističu.
Okreni stranice, pogledaj korice i, u ogledalu svoje lice.
Jesu li ti u mislima leptiri ili lete...šeširi?
Zažmiri...
Dotakni prstima kapi vode što padaju niz vodopad tvojih želja...
U zagrljaju snova, pisana su slova...
Jedan korak, drugi korak ujednačen razmak...prati oblak...ima li kiše u njemu?
Ili će sunce obasjati grad?
I... gdje si sad, ili bolje reći gdje si bio/ la nekad?
Stojiš na kockama sa brojevima igraš škole...znaš tu igru iz djetinjstva?
Okreće se prostor, lete stvari... iz tvoje sobe onaj ormar počeo da hoda.
Izgleda da ćeš ti biti kapetan ovog broda...
Kofer se otvorio...izlaze knjige koje govore, a likovi iz tih djela, uzimaju iz ormara i oblače odijela...
Gledaš ti...jesi li u nekoj zemlji naglavačkih stvari ili su svi postali slobodni?
Slobodni od straha, pitanja i skitanja, od zatvorenih stranica i odštampanih slova.
Čudna je priča ova, to je priča u priči, ti znaš da li nešto iz ovih redova tebi sliči.
Potrči, noć samo što nije...a u noći zvijezde ponekog sanjara pozovu da ostavi prašinu,
onu zvjezdanu, na tvom prozoru.
Da li znaš da svijetlost mjeseca na dlanu imaš?
Ta svijetlost te vodi po stepenicama do krova.
Daleke su prepreke za pobjede, kad te san povede u novi dan.
Vrati se, nekoliko koraka prokapljuje kiša iz oblaka, otvori kišobran, pozdravi dan.
Idi tim putem koji je srce biralo, dok je dio po dio duše otvaralo, pred nekim ljudima zatvaralo.
Nije da ne vjeruješ ljudima, vjeruješ ti njima, ali osjećaš kad u njima nešto skriveno ima.
Poredane stolice stoje u redu zapisani brojevi po nasumično odabranom redoslijedu.
Stave ti povez na oči, i kažu odaberi stolicu.
Prolaziš između tih redova, pomisliš stolica ko stolica, ali kao i ljudi umije da ima mnogo lica.
Odabrao/la si stolicu, na stolici poruka uzima je tvoja ruka, otvara i čitaš:
Vidimo ljude izvana, ne poznajemo njihova unutrašnja stanja.
Ne znamo šta se iza maske lošeg skriva, niti, šta ta ista maska kad se skine otkriva.
Ne znaju ni oni koliko dobar čovjek dobrote posjeduje.
Ni da li on neku lošu stranu krije.
Sve što jeste na prvi pogled, na drugi možda nije.
Zapisaše i rekoše: teško je biti dobar lošim ljudima.
Poruka za tebe je: budi toliko dobar, da možeš u lošim ljudima dobro  otkriti.
Sjedaš na stolicu i čekaš...
Žongleri u mislima, zvjezdana prašina na prstima.
Pitaš se zašto si tu...isto to pitanje sebi postaviše svi oni koji snove zagrliše.
Iz torbe pobjegnu slova između stolica i prepoznaju lica, onih koji su ih pisali i čitali.
Koliko smo puta sami sebe pitali zašto smo skitali kad su odgovori u nama?
Ta igra sa sjenama, taj ples koji nas odvede do odredišta je mašta prijatelju...
Znaš li ljude iz scene i pitaš li se ko sam ja, što te vodim kroz ovu priču?
Što postavljam zagonetke kroz ispisane retke, što od teatralnog, stvorim stvarno.
Reći ću ti prijatelju, ja sam sanjar sa nekoliko knjiga u koferu, u snove vjerujem, u stvarnosti stanujem.
Sad uzmi tu poruku, pruži ruke sreći, zvjezdana prašina sve će ti reći.
Probudi u sebi leptire i šešire, neka sve ljepote u tebi ne žmire, već da svojim očima ljepote svijeta gledaš, jer znaš da negdje u sebi imaš onaj osjećaj koji te prati, koji ti ne da odustati, koji kaže da trebaš vjerovati...
Onaj ormar što je iz tvoje sobe odlutao i cijelim putem te pratio, kući se vratio...
Jer je shvatio da je kod kuće najljepše biti...gdje god da odeš, uvijek se svom domu želiš vratiti.
Stavi naočare, ali kroz njih vidi sunce, vidi noć, stavi osmijeh na lice, pozdravi ljubav, pozdravi ptice.
Pozdravi ljepotu svijeta i listove drveta. Pozdravi dobro u ljudima...
Stavi zvjezdanu prašinu na dlanove i pusti da je vjetar odnese u daljine, šapni jedno ime...
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika preuzeta sa sajta Unsplash
Video sa Youtube-a
Izvođač: Incubus
Pjesma: Drive
https://www.youtube.com/watch?v=fgT9zGkiLig







































Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kaži šta osjećaš

U skerletu od ljubavi

Zamisli