Nađoh te.... da te poljubim i kraj tebe ostanem

Gledao sam tu djevojku...
Činila se stvarnom, a tako nestvarnom.
Kao da su se kapi jutarnje rose skupile i, u nju pretvorile.
Ona je bila mirna voda koja teče i vatra koja plamti.
U istom trenutku mogla je da donese mir u moje misli i da ih razbukti kao plamen.
Pokušao sam sebi objasniti šta me toliko vodilo ka njenom srcu.
Nekad se ne može objasniti, samo se može izjasniti kroz poglede.
A ja...kao što znate nisam bio poeta...
Noć je vezla tkaninu sa slikom, opijena njenim likom.
I ja sam bio opijen...
Da se razumijemo lomio sam srca, lomili su srce moje.
Ali naučio sam biti odmetnik, dok sam volio, volio sam.
Kad bih osjetio da ljubav briše tragove, moji tragovi bi otišli.
Ali ona...ona je od prvog dana bila želja na mojim usnama, stanovala je u mojim mislima bez stanarine.
Imala je nešto što imaju žene...koje se pojave na stazi života kad ni pomislio nisi.
Te žene mogu ozbiljno da poremete dotadašnje stanje srca.
Koliko god želio da nije tako, priznajem da, kad je ona u pitanju srce razumu naređuje...
Sa njenih usana krenula je lavina riječi i otvorile su se stranice njene priče...
O, mom postojanju ni sama ne znam mnogo. Ostavljena i zaboravljena...
Nemam pravo ime, nemam adresu, osim kompasa u meni koji me vodi.
Živjela sam u jednoj porodici, usvojili su me kao dijete.
Išla sam u školu i bila sretna u domu punom topline...
A onda...zastala je na trenutak i suze su krenule niz njeno lice.
Polako...vrijeme ne postoji, kad osjetiš da možeš reći, tada ćeš reći.
Ovdje sam da te slušam...
Isuviše dugo čuvam u sebi te nakupine, a vrijeme koje prolazi ih oblikuje kao figure u muzeju sjećanja.
Mislila sam, ako idem i ne zastajem, da će otići, ostati iza mene.
Ali ne...uvijek tik uz mene putuju, u meni stanuju.
Šta se dogodilo da te u bježanja vodilo?
Dogodilo se to, da sam postala trag u vremenu, leptir na tvom ramenu.
Tebi sam neznana, mnogo puta ranjena, ja sam ti zona zabranjena.
Djevojka koja postoji, ali je nema nigdje zapisane i opisane.
Okrenula je leđa i rukom sklonila svoju dugu kosu. Na njenom vratu bila je tetovaža ptice i cvijet hibiskusa. Podigla je majicu i vidio sam njena leđa. Na njima su bili ožiljci.
Neka tišina parala je listove napisanih, a neizrečenih riječi.
Šta mogu reći...a da je neće opeći, ne smijem tu granicu njenog bola prijeći...
Stajala je tako nekoliko trenutaka, ustao sam i lagano prstima dotakao te ožiljke, koji su bili duboko urezani. Razlog njenog bola bili su protekli dani. Počela se tresti, njena koža se naježila.
Povukao sam ruke ka sebi.
Znam da te boli...
Ne... bar ne, onako kao što je nekad boljelo.
Spustila je majicu i okrenula se ka meni.
Ali slušaj, samo ovo slušaj...
Ne poznajem tvoje rane, ne mogu ih osjetiti na mojoj koži, dotakao sam ih...
Razumijem tvoje bježanje...
Zagrlio sam nju, njene ožiljke...pred očima sam imao slike tih nepravilnih linija.
Kroz moje misli jurili su vozovi.
Ko je ovo biće mogao tako povrijediti?
Pustio sam da kaže sama, jer nisam bio dostojan da je tako nešto pitam.
Nisam mogao sa usana prelomiti to pitanje.
Ove ožiljke sam skrivala...sve te godine iza mene...
Od tog dana, ne bole oni izvana, unutar bića razdiru onda...kad sjećanja naviru.
Oni su dio mene, ja sam dio njih.
Mogu da idem, i sve brišem...osim tih ucrtanih linija na mojoj koži.
Tog dana, o kom ne govorim nikome, (sa mojih usana) da ne čuju sjećanja...
Moji roditelji (jedini za koje sam znala) i ja sjedili smo za stolom i ručali.
Neko je pokucao na vrata. Kad je otac otvorio vrata, majka je rekla...bježi i ne okreći se...
Sjećam se...oprosti mi, magla je prekrila te trenutke.
Trčala sam svom snagom, suze su tekle niz lice, strah me preplavio.
Čula sam korake koji su me pratili. Nisam se smjela okrenuti, zastala sam na trenutak da udahnem zraka, da shvatim šta se događa...Vidjela sam sjenu koja se približavala i nastavila sam trčati...
I... u jednom trenutku osjetila sam na leđima bol, rezove koji su parali moju kožu.
Došla sam do ruba, okliznula sam se i pala.
Zadnje čega se sjećam bilo je lice čovjeka koji je gledao kako padam...
Probudila sam se u kući dvoje dobrih ljudi. Imala sam isprekidana sjećanja vezana za taj dan.
Kasnije su ta sjećanja, bila bumerang za mene.
Ti ljudi su me njegovali...stavljali melem na rane, još tada su mi rekli da će ostati ožiljci.
Nisu smjeli da me odvedu do doktora, jer su čuli šta se dogodilo ljudima koji su me usvojili.
Nisu mi željeli govoriti, o tome. Kasnije sam tražila novinske članke, ali moji roditelji i ja nismo postojali nigdje.
Ostala sam nekoliko godina u domu ljudi koji su me spasili. Oni su bili umjetnici, naučili su me da slikam. Rekli su da sam prirodni talent i da sam s' razlogom trebala njih sresti u životu.
Kako nisu znali moje ime, nazvali su me Hibiskus.
Osjetili su kad je vrijeme da krenem svojim putem, oni drugačije gledaju na svijet.
Umjetnici imaju posebne emocije, uz njih sam ojačala.
Slova sam složila na dlanove, vjetru ih odaslala, čestitke sreći pisala da me pronađe, kad sunce jutrom izađe. Od tog vremena ja sam, putnica-lutalica. Slikam i ostavim slike, posmatram svijet oko sebe, ne dam ovom srcu da otvrdne na ljudsku dobrotu, i da ozebe, svoje čuvam za sebe.
Onda, sam srela tebe...
Koju snagu ona ima...pomislio sam u sebi...
Nosio sam i ja ožiljke, neke...ali ih je Hibiskus nosila sa snagom koju nisam vidio do tog trenutka.
Uvijek znam kad će promjena vremena...oni su meteorolozi u, ulozi.
Mene nemoj sažaljevati, ima dana za plakati, ima i onih za pjevati.
Ista sam kao i svi ljudi. Neko nema vidljive ožiljke, postoje i oni drugi koji su jači i veći od mojih.
Jednom je neko trebao saznati, nisam znala da će sreća baš tebe odabrati.
Izgleda da je vrijedilo sreći pisati...
Nisam znala da si ti pismo s' odgovorom koje mi je sreća odaslala.
Reci mi zašto slušaš stalno ove tri pjesme? ( pokazuje joj papir gdje ih je zapisao)
Te pjesme sam prve čula kad sam se probudila nakon onog što mi se dogodilo.
One su moja snaga...u svakom stihu tih pjesmi ima mene.
Nisu pisane za mene, ali su doputovale do mene.
Tražio sam te, nisam odustao, jer ko će li ga znati zašto, od onog trenutka kad sam te vidio moj put se povezao sa tvojim. I evo, sad pred tobom stojim, u sebi brojim da neku riječ pogrešno ne spojim.
Znam da je dio tebe u ožiljcima tvojim, ali nešto ima i u ovim mojim.
Onda sam joj pokazao svoje ožiljke koji su bili vidljivi samo onima koji slično osjetiše.
Ona ih je vidjela i razumjela, jer je s' ožiljcima živjela.
Dok je spavala, pronašao sam radio, kako nije bilo struje kupio sam baterije.
Otišao sam do radija stavio CD i pustio treću pjesmu...
"Budi moja voda"
Nježni Hibiskuse, Kad ljubav filmsku scenu složi...tražim da te nađem...pa da te zagrlim...
nađoh te...da te poljubim...i kraj tebe ostanem.
I znaš ti, kao što znam i ja da nas dvoje imamo ožiljke svoje. Nema tu obećanja, mi jednostavno znamo šta osjećamo i kad nas stignu sjećanja. Neće biti uvijek lako, biće nesavršeno zamršeno.
Ti i ja ćemo se snaći, i uspjeti put naći.
Djevojko nastala iz jutarnje rose, mrsiću ti noćas kose, pisma napisana ću ti pročitati, tebe milovati, kraj mene ćeš zaspati. Kad noć jutro vrati, mojom ćeš se zvati.
Tu noć svirala je pjesma jer stvorili smo nova sjećanja.
Ona se rađala sa novim danom, baš poput hibiskusa, i mene je oživjela, vratila me iz tamnih odaja u svijetlost... Pružili smo ruke jedno, drugome...za novi dan, novu noć i novu ljubav...
Ti si se pojavio dok su moje pisane riječi ispisane putovale ka sreći.
Svaki ožiljak na tijelu i srcu se zaliječi kad se sretnu tvoje i moje oči...
Koliko god da srce bježi, uvijek ljubavi teži...
P.S. Pišem ti druže...
Prošle su tri godine od našeg susreta...kad sam ti pričao o djevojci koju sam sreo sasvim slučajno, a, ništa slučajno nije. Zavolio sam je od prvog trenutka...
Našao sam je...kad su sve nade tražile da se ukradu od mene...
Sad sam u zagrljaju te žene...
Živimo u kući koju je naslijedila od dvoje dobrih ljudi...
Druže, kad se ljubav pojavi...tada i ludost napravi,
ne odustaj samo osjećaj prati...jer sve ljubav vrati i vjeru i sreću...
Rijetki se sa rijetkima sreću...
Druže...zavoli i kad nema logike...i kad sve izgleda kao film naučne fantastike samo ljubavi pruži ruke...
Svako dobro ti želim...
Kad se spoje voda i vatra rađaju se snovi i neki dani, novi...piši sreći ili je nazovi, jer poslaće ti kako samo ona zna, ljubav za sva vremena...
Kraj...
Autor teksta: Milena Vujinović
Dragi čitaoci ovo je treći dio priče: Kad ljubav filmsku scenu složi...
Do sljedeće priče:Veliki pozdrav.
Slika je preuzeta sa sajta Unsplash
Video sa YouTube-a
Izvođač: Damir Urban
https://www.youtube.com/watch?v=_jh3BVtA5Ws