Ko ispod leda, vatru gleda?
Tražim riječi...da poprave u meni svaki dio slomljeni.
Zapisane kao naljepnice da stavim na moju kožu i lice.
Da zaliječe rane za dane iza...
Izbliza je sve vrteška, što vrti se...
Jedan osmijeh na lice da stave i ostave.
Suza što je krenula niz obraz, molim je da zastane.
Sa ruku da skinu okove, i puste ih da olovkom po papiru slova napišu.
Ako mogu, tuge da obrišu i sreću upišu na moju adresu.
Na stol da postave razloge koji ne postoje.
Da ih poput pisama otvorim, u razloge koji postoje pretvorim.
Da srušim sve zidove što nigdje ne vode, da me oslobode.
Idem, još snage ima...na prstima žara, što se u pepeo pretvara.
Složeni dijelovi u meni...spojeni koncem...
Ja sam...ko sam...prepliću se misli...otvaraju mogućnosti...
Iz šešira poruku izvlačim, napisane riječi podvlačim...
Da ih zapamtim, kad se vratim, tamo gdje je sve onako kako nacrtah, dok sanjah...
Sanjam svaki dan, jer da ne sanjam život bi bio samo realan.
Gdje idem, dok su noći samotne i duge...
Zima prožima biće...zora sviće...
Riječi liječe rane, duboko utkane u meni.
Gledam vrtešku kako pravi krugove...i odlutam...
Još čuvam svaki dio što se regeneriše... neko tuge briše...neko sreću piše.
Osjetim na koži da...rane manje bole...
Ko je to pred vratima mojih nemira...neka ih ne dira...
Ko se to usuđuje da razbuđuje zaspale leptire...ne prilazi kad plima dolazi...
Treba mi vremena...da popravim krila slomljena i biću tu...vjeruj doći ću...
Suton...niti Sunce, niti mrak...
Ispod horizonta neobično osvjetljenje, u ovo vrijeme.
Plavi sat kako fotografi kažu...slomljeni dijelovi spojeni...
Pozorište mijenja gledište... traži sjedište...
Zbirka stavova, neko treba ispod leda vatru da gleda...
A ko još ispod leda, vatru gleda?
Plove rijekom misli ove, dozvaću nove...
Divlji kesten i cvijetovi, čitam da su na Marsu jezero otkrili.
Tamo iznad polarne kape, ovdje na Zemlji gledam oblake.
Šojka ptica leti, misli u transu, traže put ka balansu.
Čini se da sanjam, no realno sagledavam.
Na gitari neukrotivi akordi...u muzeju iluzija, nije sve kako izgleda...
Na jednoj ruci pauci...na drugoj ptice...lete svoj let...
Ne dam da brišu moj svijet...jer sve je dio mog bića...
Gledam kako sve postaje muzej uspomena... čudna su ovo vremena koncem spojena.
Idem...osjetim vjetar u kosi...poruku nosi na moj dlan...danas ovdje...negdje sutra...sretna kad vidim ljepotu jutra.
Kad noć dođe gledam kroz prozore svijetla grada...
Opustim misli i pustim ih kroz prozor da putuju...
Jedna sam od onih što uvijek vjeruju...da u nama stanuju sve ljepote svijeta...
Da iz korova cvijet procvjeta...
Da u očima postoje priče neispričane...da iza tih pogleda nestane svijet leda...
U svima postoje oluje koje niko ne čuje, izvana maska dobro odabrana, teška poput olova...
Nose je, da ih neko ne povrijedi...da sačuvaju u sebi nataložene dane...i prekriju velom tajni rane.
A duše su im poput baršuna...u njima toliko tog ima...
Ne vide ljudi, svako po svom sudi...
Znate, oni više njihove riječi i ne prate...u njima vatre plamte i snagu im vrate...
Ne prate sate, na satu...njima su kazaljke ptice u letu...njima je smisao svijeta, u cvijetu, koji cvijeta i kad vjetrovi latice odnose, oni svoje rane ponosno nose...
Oni latice vrate da jutro i noć prate svojom ljepotom...
Posebni su to ljudi...u njima mrazeva nema...iako led na licu vidite, zapitajte se da li pravu sliku pred sobom imate, jer tamo negdje u toj duši vatre plamte?
Oni ne pamte koliko puta su ih drugi povrijedili, jer su uvijek put svjetlosti slijedili.
Nisu zastali i tamu odabrali...a prošli su kroz tunele...
Gledali noć u oči...govorili u samoći..rušili zidove svojim rukama, bili dosljedni u svojim odlukama.
Oni će i kad padnu ustati, prašinu obrisati i put nastaviti, neće se zaustaviti...neće odustati.
Toliko puta skupljeni papiri u džepu njihovog kaputa, maramice što obrišu kapi što se slivaju niz obraze...Oni vas ne ostavljaju kad je teško...oni ne odlaze...oni ostaju.
Čuvajte ljude koji su kapi u rijeci koja s' vremena na vrijeme presuši...čovjeka gledaj po duši...
Imaju u sebi, i ono što vjerovali ne bi. Onaj osmijeh što je lijek za dane odabrane i rane protkane kroz biće. Kad vi ne možete, za vas ići će...prijeći će puteve, skloniti prepreke i pružiti vam ruke kad svi drugi odu od vas. U tišini čućete njihov glas kako vas doziva...da možete uspjeti da ne treba odustati.
Kad niko ne želi, oni će vjerovati...
Mogu osmijeh na vašem licu nacrtati i on će tamo ostati, dio vas postati.
Mogu vam pokazati jedan novi svijet i slomljenim krilima omogućiti let.
Ipak pitam vas i sebe: ko još ispod leda, vatru gleda?
Odgovor postoji, samo zatvorena vrata otvori...
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci!
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash
Zapisane kao naljepnice da stavim na moju kožu i lice.
Da zaliječe rane za dane iza...
Izbliza je sve vrteška, što vrti se...
Jedan osmijeh na lice da stave i ostave.
Suza što je krenula niz obraz, molim je da zastane.
Sa ruku da skinu okove, i puste ih da olovkom po papiru slova napišu.
Ako mogu, tuge da obrišu i sreću upišu na moju adresu.
Na stol da postave razloge koji ne postoje.
Da ih poput pisama otvorim, u razloge koji postoje pretvorim.
Da srušim sve zidove što nigdje ne vode, da me oslobode.
Idem, još snage ima...na prstima žara, što se u pepeo pretvara.
Složeni dijelovi u meni...spojeni koncem...
Ja sam...ko sam...prepliću se misli...otvaraju mogućnosti...
Iz šešira poruku izvlačim, napisane riječi podvlačim...
Da ih zapamtim, kad se vratim, tamo gdje je sve onako kako nacrtah, dok sanjah...
Sanjam svaki dan, jer da ne sanjam život bi bio samo realan.
Gdje idem, dok su noći samotne i duge...
Zima prožima biće...zora sviće...
Riječi liječe rane, duboko utkane u meni.
Gledam vrtešku kako pravi krugove...i odlutam...
Još čuvam svaki dio što se regeneriše... neko tuge briše...neko sreću piše.
Osjetim na koži da...rane manje bole...
Ko je to pred vratima mojih nemira...neka ih ne dira...
Ko se to usuđuje da razbuđuje zaspale leptire...ne prilazi kad plima dolazi...
Treba mi vremena...da popravim krila slomljena i biću tu...vjeruj doći ću...
Suton...niti Sunce, niti mrak...
Ispod horizonta neobično osvjetljenje, u ovo vrijeme.
Plavi sat kako fotografi kažu...slomljeni dijelovi spojeni...
Pozorište mijenja gledište... traži sjedište...
Zbirka stavova, neko treba ispod leda vatru da gleda...
A ko još ispod leda, vatru gleda?
Plove rijekom misli ove, dozvaću nove...
Divlji kesten i cvijetovi, čitam da su na Marsu jezero otkrili.
Tamo iznad polarne kape, ovdje na Zemlji gledam oblake.
Šojka ptica leti, misli u transu, traže put ka balansu.
Čini se da sanjam, no realno sagledavam.
Na gitari neukrotivi akordi...u muzeju iluzija, nije sve kako izgleda...
Na jednoj ruci pauci...na drugoj ptice...lete svoj let...
Ne dam da brišu moj svijet...jer sve je dio mog bića...
Gledam kako sve postaje muzej uspomena... čudna su ovo vremena koncem spojena.
Idem...osjetim vjetar u kosi...poruku nosi na moj dlan...danas ovdje...negdje sutra...sretna kad vidim ljepotu jutra.
Kad noć dođe gledam kroz prozore svijetla grada...
Opustim misli i pustim ih kroz prozor da putuju...
Jedna sam od onih što uvijek vjeruju...da u nama stanuju sve ljepote svijeta...
Da iz korova cvijet procvjeta...
Da u očima postoje priče neispričane...da iza tih pogleda nestane svijet leda...
U svima postoje oluje koje niko ne čuje, izvana maska dobro odabrana, teška poput olova...
Nose je, da ih neko ne povrijedi...da sačuvaju u sebi nataložene dane...i prekriju velom tajni rane.
A duše su im poput baršuna...u njima toliko tog ima...
Ne vide ljudi, svako po svom sudi...
Znate, oni više njihove riječi i ne prate...u njima vatre plamte i snagu im vrate...
Ne prate sate, na satu...njima su kazaljke ptice u letu...njima je smisao svijeta, u cvijetu, koji cvijeta i kad vjetrovi latice odnose, oni svoje rane ponosno nose...
Oni latice vrate da jutro i noć prate svojom ljepotom...
Posebni su to ljudi...u njima mrazeva nema...iako led na licu vidite, zapitajte se da li pravu sliku pred sobom imate, jer tamo negdje u toj duši vatre plamte?
Oni ne pamte koliko puta su ih drugi povrijedili, jer su uvijek put svjetlosti slijedili.
Nisu zastali i tamu odabrali...a prošli su kroz tunele...
Gledali noć u oči...govorili u samoći..rušili zidove svojim rukama, bili dosljedni u svojim odlukama.
Oni će i kad padnu ustati, prašinu obrisati i put nastaviti, neće se zaustaviti...neće odustati.
Toliko puta skupljeni papiri u džepu njihovog kaputa, maramice što obrišu kapi što se slivaju niz obraze...Oni vas ne ostavljaju kad je teško...oni ne odlaze...oni ostaju.
Čuvajte ljude koji su kapi u rijeci koja s' vremena na vrijeme presuši...čovjeka gledaj po duši...
Imaju u sebi, i ono što vjerovali ne bi. Onaj osmijeh što je lijek za dane odabrane i rane protkane kroz biće. Kad vi ne možete, za vas ići će...prijeći će puteve, skloniti prepreke i pružiti vam ruke kad svi drugi odu od vas. U tišini čućete njihov glas kako vas doziva...da možete uspjeti da ne treba odustati.
Kad niko ne želi, oni će vjerovati...
Mogu osmijeh na vašem licu nacrtati i on će tamo ostati, dio vas postati.
Mogu vam pokazati jedan novi svijet i slomljenim krilima omogućiti let.
Ipak pitam vas i sebe: ko još ispod leda, vatru gleda?
Odgovor postoji, samo zatvorena vrata otvori...
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci!
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash
Primjedbe
Objavi komentar