Školski te volim

Reći ću ti kako te volim, prvo školski, a onda romantično...
Kad se u đačke klupe skupe sve pjesme koje sam ti napisala.
Po učionici rasula, ispod klupe sakrila.
Ti ih pronađeš sve redom, na tabli napišeš kredom.
Po papiru sjenčiš sliku, na tvojim rukama tragovi ugljena.
Stojim tu pred tobom, neka ruke tvoje osjenče lice moje.
Neće to biti slika na papiru, pred sobom imaćeš zbilju.
U tvom ateljeu gdje su sve slike uokvirene grafike...
Ti i ja na času matematike.
Dvije osobe poznate, traže unutar sebe osjećaje nepoznate.
Na času muzičkog zasvira gitara, prstima po žicama kažemo šta imamo i osjećamo.
Kad se noći udruže i nama pridruže, poput plašta nas ogrnu i ugriju.
Tada bićeš tu, tada biću tu...
Noćas sat kuca sporije i ptica rugalica se u kuću sakrije, da ne budi dvoje neka spavaju u zagrljaju.
Šta jeste, šta nije... na času književnosti reći ću ti novosti.
Napisah ti pjesmu koju samo ti odgonetneš.
uvijek se sa mnom u snu sretneš.
U misli mi se zapleteš, kosu raspleteš.
Na času hemije slažemo elemente za neke momente.
Nebom lete komete i one nas sjete na naše zaplete.
Ne piši još rasplete, molim te.
Ti znaš (i kad ne kažem) volim te.
Na času fizike fuzija i fizija romantika iz davnog vremena.
Ti si iz crno-bijelih filmova.
Ne čudi se što sam baš tebe zavoljela, u tebi sam pronašla čovjeka.
Kad pročitamo sve školske lektire, kad na bježanje sa časova profesori života zažmire.
Na času biologije, na slobodu pustimo leptire.
A na času tehničkog uzmemo papir i lenjire i nacrtamo plan naše kuće i stana, tu ćemo živjeti, ne sad...jednog dana.
Kad zazvoni školsko zvono i završe časovi, šta smo ti i ja naučili i odlučili?
Želim da plešem s' tobom pod vedrim nebom, dijelim parče hljeba i kap vode.
Da pjesme pišem, zrak dišem i hodim putevima s' tvojom tamom i svjetlosti.
Mi smo spoj dvije suprotnosti, ne postoje slučajnosti, jednostavno smo se pronašli.
To znaju osjećaji koji pravo imaju da muziku za ovaj naš ples biraju.
Noćas mjesec i zvijezde za nas sviraju.
Neka ovi trenuci potraju školski te volim, to tvoje oči znaju.
Sad romantično...
Volim te onako kako u pjesmama pišu...
Kroz stihove i nježne riječi.
Onako kako slikari naslikaju i oboje bojama.
Kao, kad u rano jutro sve na snijeg miriše.
Kao, kad se u proljeće iz zimskog sna probudi cvijeće.
Kao, kad noć izađe na scenu, a dan utone u san.
I čeka iz daleka da prođu ti noćni sati, pa se nakon jutra na tu istu scenu vrati.
Kroz prostore prolaze emocije i nađu put do nas...
Čujem tvoj glas...
Sva osjećanja tih dana spakovana čekaju tvoje korake da dođu po onoj istoj stazi...
Čekaju te oči koje unutar sebe nose toplinu... i toliko tog u njima ima...
Ruke koje odagnaju hladnoće...zagrle i vole...
Usne koje poput melema izgovore riječi...koje umiju ljubav izreći...
Volim te sa otkucajima sata, kad jutrom otvoriš vrata i imaš osmijeh na licu.
A u rukama držiš malu pticu da se ugrije, jer vani hladno je...
Tvoja dobrota, to tvoje srce čovjeka je nešto što se traži, nešto što se čeka...
Kroz pjesme ti mogu napisati da te volim, riječima sa usana reći, da si ti put koji vodi ka sreći.
Kraj tebe tišina postane razgovor, kraj tebe suze stanu, strahovi nestanu i na dlanovima cvijetovi ostanu. Kraj tebe kročim putevima, čitam ti u očima, tamo ljubav piše...
Školski i romantično te volim, svim srcem svojim...
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash