Po traci ne šetaju oblaci, već naši koraci...
Ne znam kako je izvan ovih zidova...ovdje sam danima.
A dane pratim na kalendaru još iz godine prije, samo pomjerim broj za jedan dan u sedmici.
Biće da sam ovdje tri mjeseca...poneka zraka sunca dopire kroz otvore između cigli...
Kroz te iste otvore gledaju moje oči...
Gdje je raskrsnica ovog vremena, ne znam...
Zaboravljena...odsutna...(ne)prilagođena...po njihovim viđenjima.
Sve to, ja sam...
Na dlanovima urezane linije, sjećaju na suze zapečaćene na licu.
Nema odustajanja, ima, idem dalje.
Plačem li... da, kad tako nekad dođe...poneka suza pođe.
Smijem li se... da, osmijeh je na mom licu.
Drži u ravnoteži, da ne prevagne ni jedno osjećanje...
Sakrijem, da ne otkrijem...nikome...jer svijet se promijenio.
Prije ovog vremena bilo je drugačije...kao što sam ja danas drugačija.
Dok sam bila vani, znala bih stati negdje gdje je zelenilo, zatvoriti oči, spojiti ruke i biti izvan svega.
Stopila bi se sa taktovima prirode, slušala šuštanje lišća i tok vode.
Ima još uvijek tih naznaka prirode...ali ljudi...ljudi su već druga priča.
Kroz vrijeme koje provedoh ovdje slušala sam kako na vrhovima prstiju strah ima svoje otiske i kako mijenja moje. Ali u meni postoji hrabrost, ili kako se to već zove...neka snaga koja strahu ne ostavi tragove da me pronađe.Vrijeme je da se izađe vani.
Moje lice sunčeve zrake da dotaknu, da se sve hladnoće nastale od ovih stanja i lutanja pokupe i odsele daleko.
Da vidim postoji li izvan ovih zidova još neko.
Neko ko umije da govori na onaj način kao nekad što su ljudi govorili.
Vidim ljude, idu istim ulicama odavno već naučeni da su svi njihovi snovi odlučeni i po tom redoslijedu žive.
Izbrisani osmijesi, napisana ozbiljna lica, tražim tragove sitnica u njihovim očima da li tamo ima...
jedna iskra...neko ko će promijeniti ovo sad...znam da ne može biti kao nekad...i ne treba...
Jer u prošlost se ne vraćamo, sadašnjost živimo.
Autobus staje na stanici...ulazim...jedna karta za sve pravce, brojevi na toj karti se naziru.
Znam ih napamet...drugačiji je ovo svijet...
Ljudi gledaju u jednom smjeru...tišina gradi atmosferu...
Sa radija se čuje pjesma, ljudi ćute, broje minute do stanice gdje trebaju izaći...takvi su ovdje dani, takve su noći...
Jedna djevojka pjeva pjesmu koja ide na radiju, ljudi je čudno gledaju...
Svoje satove naviju da zvone...žive u svijetu, na jednom parčetu odabranih snova...
Pored djevojke, jedan mladić zastade, u ruke uzima gitaru i svira note na žicama... život je u sitnicama. Zna to trzalica što plete po žicama.
Stiče se dojam da je osmijeh postao misaona imenica, običan pojam...
Gotovo nemoguća, u ovom trenutku neostvariva ideja...
Ljubav je postala granica i stanica gdje ne staju ljudi...a neko treba da ih zaustavi...kad bi samo znali...
Izlazim iz autobusa na mojoj stanici...ljudi jure u panici satovi su im određeni ritmovi...
A ljudi, gdje su vam snovi koje ste sanjali?
Nisu nestali, još uvijek tamo dane danuju, vi ne vjerujete u njih, ali oni u vas vjeruju.
Otisak između jave i sna. Stvarnost koju plete iluzija.
Misli koje razaznaju sliku, jer negdje u snovima stvarnost na nas čeka.
Među zidovima toplije, nego među ljudima...
Ne, nešto nije kako treba ispod ovog neba...ili ove moje stare rane žive svoje nove dane?
Kako je našim ranama sa nama, i kako je nama sa našim ranama?
Zarasle su one, da nema tih linija ne bih se ni sjećala...Dok su zarastale prašina je do njih stizala, svaki put kad bih pala, skupila bih snagu i ustala...
Žuljevi na rukama dok sam se penjala stijenama...znakovi pređenog puta...
Idu sa mnom prelaze sve etape, kao vjerni prijatelji me prate...i bole, nije da ne bole...
Ali i prođu, jednako kao što dođu...
Nisam neko što po prošlosti pusti čamac da pluta, uzmem veslo i zaveslam kroz divlje rijeke dok kiša lije...a, kabanica kao da tu nije...ako stanem vidjeću sve ono što je nekad ovaj svijet imao...a nije čuvao...i poželjeću opet buntovnik biti... a to već jesam...
Skidam kapuljaču od kabanice...ostavljam čamac i čujem drveće kako tihom melodijom spaja i razdvaja stvarnost, od beskraja... zatvorim oči i slušam...slušam da čujem, da povjerujem da će biti onako kako smo znali vidjeti...Otvorim oči, onda me ta slika suoči da sam opet tu, gledam ovaj grad, poznajem kako diše...ali zaboravio da osjeća i voli, sad neke druge priče piše...
Sat oko moje ruke...žele i meni ostaviti trag vremena, a ja sam dio onih koji se zovu bezvremeni...mi ljudi kao da smo otkucajima sata spojeni...a računa li neko otkucaje srca...jer, ono ne priznaje vrijeme...ono priznaje ljubav...
Ne mjeri ga, ne čeka taj sat da zvoni, ono jedino zna da voli, da osjeća proljeća...
Nesvjesni procesi ne pripadaju realnosti...
U toj sveukupnosti vremena ljudska bića su povezana bez početka i kraja...
Identična sadašnjost...različita spoljašnost naših susreta...
Zamišljene kružnice spajaju sve tačke na ovoj planeti...još uvijek se ljepote svijeta u ljudima mogu vidjeti...zamišljam dok razmišljam...znam, sama nisam...jer tamo negdje ima nas, nas koji vjerujemo, ne odustajemo, padamo i ustajemo, na stare ožiljke, nove rane dodamo, one zarastu i dalje idemo...
I ponekad, kida nas sve na dijelove, bez da se pomjera sve ono u našem biću...i nije lako, vjerujte nije...ali u nama i kad se sve slama mi stojimo čvrsto na nogama.
Svjesni da neko čuje oluje, da rezonuje i zna da treba biti čovjek i da to učimo svaki dan.
U zapletenim i raspletenim, ostavljenim i zaboravljenim trenucima ima nešto, nešto što vodi naše korake, i našim očima odašilje sve ono što nam je priroda poklonila, a mi ljudi u svakodnevnom ritmu lutamo i tražimo, a pred nama sreća stoji i čeka da se vratimo izdaleka, da pogledamo u naše biće da smo tu kad zora sviće...da pozdravimo drveće...da plovimo rijekom...da budemo čovjek pred čovjekom, da prihvatimo ljude...razumijemo njihove duše. Možda im se svjetovi ruše, možda im treba samo lijepu riječ reći...jesmo li spremni onako ljudski jedni drugima prići i pomoći?
Stojim ovdje i pitam ovaj svijet, jesmo li postali ljudi opet?
Skinuli satove sa ruku, donijeli odluku o svojim snovima, skinuli teret sa ramena, osjetili ljepotu kiše na dlanovima, vidjeli sunčeve zrake dok miluju naša lica...
Pletemo noći i dane, pa ako klupka ostane, onda jedan osmijeh prije spavanja na lice sleti...
Voljela bih ga sad ovog trenutka na licima ljudi vidjeti, svjetlila bi još jače sva svijetla grada.
Jednom biće tako, jednom nekad...kad budemo znali reći sve što osjećamo, a ne da to ispod svakodnevih obaveza zatrpamo...tražimo, a ne nalazimo...jer izvan zona komfora ne izlazimo.
Po traci ne šetaju oblaci...tom trakom idu naši koraci...
Da, drugačija sam, takva i ostajem, padam, ustajem, idem, ne odustajem, vjerujem, i od srca se smijem.
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash
A dane pratim na kalendaru još iz godine prije, samo pomjerim broj za jedan dan u sedmici.
Biće da sam ovdje tri mjeseca...poneka zraka sunca dopire kroz otvore između cigli...
Kroz te iste otvore gledaju moje oči...
Gdje je raskrsnica ovog vremena, ne znam...
Zaboravljena...odsutna...(ne)prilagođena...po njihovim viđenjima.
Sve to, ja sam...
Na dlanovima urezane linije, sjećaju na suze zapečaćene na licu.
Nema odustajanja, ima, idem dalje.
Plačem li... da, kad tako nekad dođe...poneka suza pođe.
Smijem li se... da, osmijeh je na mom licu.
Drži u ravnoteži, da ne prevagne ni jedno osjećanje...
Sakrijem, da ne otkrijem...nikome...jer svijet se promijenio.
Prije ovog vremena bilo je drugačije...kao što sam ja danas drugačija.
Dok sam bila vani, znala bih stati negdje gdje je zelenilo, zatvoriti oči, spojiti ruke i biti izvan svega.
Stopila bi se sa taktovima prirode, slušala šuštanje lišća i tok vode.
Ima još uvijek tih naznaka prirode...ali ljudi...ljudi su već druga priča.
Kroz vrijeme koje provedoh ovdje slušala sam kako na vrhovima prstiju strah ima svoje otiske i kako mijenja moje. Ali u meni postoji hrabrost, ili kako se to već zove...neka snaga koja strahu ne ostavi tragove da me pronađe.Vrijeme je da se izađe vani.
Moje lice sunčeve zrake da dotaknu, da se sve hladnoće nastale od ovih stanja i lutanja pokupe i odsele daleko.
Da vidim postoji li izvan ovih zidova još neko.
Neko ko umije da govori na onaj način kao nekad što su ljudi govorili.
Vidim ljude, idu istim ulicama odavno već naučeni da su svi njihovi snovi odlučeni i po tom redoslijedu žive.
Izbrisani osmijesi, napisana ozbiljna lica, tražim tragove sitnica u njihovim očima da li tamo ima...
jedna iskra...neko ko će promijeniti ovo sad...znam da ne može biti kao nekad...i ne treba...
Jer u prošlost se ne vraćamo, sadašnjost živimo.
Autobus staje na stanici...ulazim...jedna karta za sve pravce, brojevi na toj karti se naziru.
Znam ih napamet...drugačiji je ovo svijet...
Ljudi gledaju u jednom smjeru...tišina gradi atmosferu...
Sa radija se čuje pjesma, ljudi ćute, broje minute do stanice gdje trebaju izaći...takvi su ovdje dani, takve su noći...
Jedna djevojka pjeva pjesmu koja ide na radiju, ljudi je čudno gledaju...
Svoje satove naviju da zvone...žive u svijetu, na jednom parčetu odabranih snova...
Pored djevojke, jedan mladić zastade, u ruke uzima gitaru i svira note na žicama... život je u sitnicama. Zna to trzalica što plete po žicama.
Stiče se dojam da je osmijeh postao misaona imenica, običan pojam...
Gotovo nemoguća, u ovom trenutku neostvariva ideja...
Ljubav je postala granica i stanica gdje ne staju ljudi...a neko treba da ih zaustavi...kad bi samo znali...
Izlazim iz autobusa na mojoj stanici...ljudi jure u panici satovi su im određeni ritmovi...
A ljudi, gdje su vam snovi koje ste sanjali?
Nisu nestali, još uvijek tamo dane danuju, vi ne vjerujete u njih, ali oni u vas vjeruju.
Otisak između jave i sna. Stvarnost koju plete iluzija.
Misli koje razaznaju sliku, jer negdje u snovima stvarnost na nas čeka.
Među zidovima toplije, nego među ljudima...
Ne, nešto nije kako treba ispod ovog neba...ili ove moje stare rane žive svoje nove dane?
Kako je našim ranama sa nama, i kako je nama sa našim ranama?
Zarasle su one, da nema tih linija ne bih se ni sjećala...Dok su zarastale prašina je do njih stizala, svaki put kad bih pala, skupila bih snagu i ustala...
Žuljevi na rukama dok sam se penjala stijenama...znakovi pređenog puta...
Idu sa mnom prelaze sve etape, kao vjerni prijatelji me prate...i bole, nije da ne bole...
Ali i prođu, jednako kao što dođu...
Nisam neko što po prošlosti pusti čamac da pluta, uzmem veslo i zaveslam kroz divlje rijeke dok kiša lije...a, kabanica kao da tu nije...ako stanem vidjeću sve ono što je nekad ovaj svijet imao...a nije čuvao...i poželjeću opet buntovnik biti... a to već jesam...
Skidam kapuljaču od kabanice...ostavljam čamac i čujem drveće kako tihom melodijom spaja i razdvaja stvarnost, od beskraja... zatvorim oči i slušam...slušam da čujem, da povjerujem da će biti onako kako smo znali vidjeti...Otvorim oči, onda me ta slika suoči da sam opet tu, gledam ovaj grad, poznajem kako diše...ali zaboravio da osjeća i voli, sad neke druge priče piše...
Sat oko moje ruke...žele i meni ostaviti trag vremena, a ja sam dio onih koji se zovu bezvremeni...mi ljudi kao da smo otkucajima sata spojeni...a računa li neko otkucaje srca...jer, ono ne priznaje vrijeme...ono priznaje ljubav...
Ne mjeri ga, ne čeka taj sat da zvoni, ono jedino zna da voli, da osjeća proljeća...
Nesvjesni procesi ne pripadaju realnosti...
U toj sveukupnosti vremena ljudska bića su povezana bez početka i kraja...
Identična sadašnjost...različita spoljašnost naših susreta...
Zamišljene kružnice spajaju sve tačke na ovoj planeti...još uvijek se ljepote svijeta u ljudima mogu vidjeti...zamišljam dok razmišljam...znam, sama nisam...jer tamo negdje ima nas, nas koji vjerujemo, ne odustajemo, padamo i ustajemo, na stare ožiljke, nove rane dodamo, one zarastu i dalje idemo...
I ponekad, kida nas sve na dijelove, bez da se pomjera sve ono u našem biću...i nije lako, vjerujte nije...ali u nama i kad se sve slama mi stojimo čvrsto na nogama.
Svjesni da neko čuje oluje, da rezonuje i zna da treba biti čovjek i da to učimo svaki dan.
U zapletenim i raspletenim, ostavljenim i zaboravljenim trenucima ima nešto, nešto što vodi naše korake, i našim očima odašilje sve ono što nam je priroda poklonila, a mi ljudi u svakodnevnom ritmu lutamo i tražimo, a pred nama sreća stoji i čeka da se vratimo izdaleka, da pogledamo u naše biće da smo tu kad zora sviće...da pozdravimo drveće...da plovimo rijekom...da budemo čovjek pred čovjekom, da prihvatimo ljude...razumijemo njihove duše. Možda im se svjetovi ruše, možda im treba samo lijepu riječ reći...jesmo li spremni onako ljudski jedni drugima prići i pomoći?
Stojim ovdje i pitam ovaj svijet, jesmo li postali ljudi opet?
Skinuli satove sa ruku, donijeli odluku o svojim snovima, skinuli teret sa ramena, osjetili ljepotu kiše na dlanovima, vidjeli sunčeve zrake dok miluju naša lica...
Pletemo noći i dane, pa ako klupka ostane, onda jedan osmijeh prije spavanja na lice sleti...
Voljela bih ga sad ovog trenutka na licima ljudi vidjeti, svjetlila bi još jače sva svijetla grada.
Jednom biće tako, jednom nekad...kad budemo znali reći sve što osjećamo, a ne da to ispod svakodnevih obaveza zatrpamo...tražimo, a ne nalazimo...jer izvan zona komfora ne izlazimo.
Po traci ne šetaju oblaci...tom trakom idu naši koraci...
Da, drugačija sam, takva i ostajem, padam, ustajem, idem, ne odustajem, vjerujem, i od srca se smijem.
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash
Primjedbe
Objavi komentar