Ti daješ smisao tišini

Snijeg pada...
Puste su ulice grada. Ljubav se prikrada, inspiriše i transformiše...
U ovo zimsko doba na keks sa kokosom miriše...
Mi šetamo...držimo se za ruke.
Ostaju stope u snijegu...
Oko nas planine, vukovi gospodari zime.
Dolazimo do našeg doma.
Ti upališ radio, pustiš laganu muziku, onu koja diktira emociju.
Dok se skuha čaj, ugrijaće nas zagrljaj.
Kad ljubiš, ne pitaš, kad voliš, ne skitaš, jer znaš da ljubav osjećaš.
Putevi zavejani, mi nasmijani...lijepi su s' tobom dani...
Vatra gori u kaminu, sjedimo na ćilimu, umotani u deku, sati teku...
Samotni vukovi čuju se u planini, slobodni žive u divljini.
Na prozoru odsjaj noći, gledamo kako noć u snježni pokrivač pakuje pahulje.
Ako struje nestane, upali fenjere, mećava je vani, mi sami...
Pijemo topli čaj, čuje se muzika, pucketa vatra iz kamina.
Na tanjuru keks sa kokosom, muzika opija, zimska idila.
U naručju tvom sam se skrila od zime hladne i noći tamne.
Naslonila glavu na tvoja ramena snena i zaspala.
Gdje vukovi noćas putuju, gdje se od zime skrivaju?
Znam da svoje vučice čuvaju, kao što ti čuvaš mene.
Neka ova noć potraje, taman onoliko, koliko sat dozvoli.
Čujem te jutrom kad vrata otvoriš, nosiš drva da vatru naložiš.
Onda me probudiš za dobro jutro te poljubim.
Skuham ti kafu, napravim doručak.
Kad nekog voliš, s' ljubavlju mu kuhaš, svaki osjećaj dodaš kao začin.
Ne postoji način kojim mogu da ti naslikam šta osjećam.
U tebi su skrivene, na neki čudan način izlivene dobrote svijeta.
Volim tvoj pogled koji se smije, tvoje ruke što drvo rezbare.
U, umjetničko djelo pretvore sve što požele.
Volim tvoju kosu koja pada preko očiju boje kestena.
Volim te, jer si tako jednostavan, a poseban, sebi dosljedan.
Smiješ se na neobičan način, šale skrivaš, uvijek snivaš, i ljepote svijeta otkrivaš.
Volim jutra i noći u tvojoj blizini, ti daješ smisao tišini.
Kad riječi izgovoriš, u tanane osjećaje pretvoriš, i voliš...
Snijeg pada, pahulje padaju na tvoj šal i moju kapu.
Dovoljni su jedan pogled, poljubac i zagrljaj.
Kao fotografije slažemo u albume ove zimske dane, snijegovima zavejane.
Čudni su vukovi, samotni, a svoji.
Simbol hladnih zima, u svakom od nas jedan vuk i vučica sniva.
Tako u tebi, i, u meni dva vuka u jedno spojeni.
Duboke emocije i strast, nježnost i sloboda, ljubav koja po snijegu hoda.
Jedno, drugom smo vatra i voda.
Jedne zime smo se sreli, ljubav osjetili i zavoljeli.
Dok padaju snjegovi, mi smo kao vukovi samotni, u našoj ljubavi sebe pronašli.
Ti daješ smisao tišini i svemu, u samo jednom trenu, obrišeš suze kad mi krenu, napišeš osmijeh na licu mom... Sve što tražih, pronađoh, u zagrljaju tvom...
Veju snjegovi, čuju se vukovi...  eho, negdje daleko...
Na prozorima pahulje zastaju i slikaju slike stapaju se i na staklu ostave tragove.
Posmatramo ljepotu te zimske noći...grije nas topla deka, večera na stolu čeka...
Neka sačeka, vukovi dolaze iz daleka...
U tim zimskim noćima, ljubav ti stanuje u očima...gledam kako drvo rezbariš...uvijek se sjetiš, i ne zaboraviš, da me iznenadiš...
Da bez riječi pogledom se može reći, da na usnama poneka pahulja zaluta i ne otopi se...već
ostane i bedž postane...da te sjeti, da me sjeti...voljeti...
Vukovi se vraćaju u planine, dolazi kraj zime...ti drvo rezbariš...ja slažem rime...
Ide pjesma na radiju...probudiće se sve i doći će proljeće...i tad naša srca, isto voljeće...
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci.
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash