Škrinja, švelja i špajz

Jeste li bili, u nekim vremenima, tamo, gdje spajamo nespojivo. A kako spojiti nespojivo, kako ne osjećati ovaj svijet i njegov splet. Mi kao da se vraćamo i tražimo dijelove što u kutiji stoje i čekaju da ih naše ruke spoje. Sebi tako obećamo, kako ne osjećamo sve što koža osjeti. Ona pamti, jednako kao što naše misli pamte... Ovo sad je...perspektiva druga. Možemo li shvatiti da i obrnutu perspektivu možemo pratiti. Kao broj, kao riječ, kao slika...podaci koje čuvamo u ladicama. Pitaš se gdje je razlika između navika i odluka. Kako bi voljeli da ...sve ono što nas dobro poznaje ponekad kaže odgovore, ali ne, ne želi nam reći. Kao da se skriva i čeka da odleti krilima leptira. Mi...mi svojim snagama i potragama potpišemo papir sa obećanjima, a navike razliju ostatak tinte po papiru. Ispod tinte potpis i znaš svoj rukopis. Samo ne znaš kad si potpisao odluku, i izvukao iz džepa naviku, stavio na sto i partiju odigrao. Kroz magle sjećanja što ti pokažu tvoj lik postaneš um...

Volio je on nju...još je voli. Voljela je ona njega ...još ga voli. Tražili su se po bespućima, po krhotinama prošlih dana. Jer, reciklira se duša. Kad je povrijede, polome na dijelove, emocije poput stakla rasipaju se. Jedne večeri kad su se sreli, kako to obično biva, kad se ljubav pod okriljem noći sniva. Našli su se njih dvoje, pa tako pronađeni, zavolješe se. Njene riječi...zalječiše svaku ranu. Njegove ruke...nježno grliše. A želio je baš takvu djevojku. Od snova stvorio je njen lik. Bila je nestvarna, poput pahulje nježna. Imala je onu toplinu u sebi. U ta dva oka cijeli svemir se ušuškao i zaspao. Pustio nju da zvijezde u džepu nosi, tek poneku da sačuva u kosi. U stvarnost mu je doputovala, te noći dok je na stanici stajala i čekala voz. Voz koji ide u jednom smjeru, imala je naljepnicu na koferu. Neobičan natpis privukao je njegovu pažnju. Pisalo je: ja sam dijete zvjezdanih staza. Pomislio je da voli seriju "Zvjezdane staze". Prišao je i upitao je...

Budi tiho...neka tiho budu, tvoji dah, ljubav i strah. Zaspali su pauci na paučini, ovo nije hod po mjesečini. Noć bdije, da sakrije... Dođi...vodim te na putovanje. Ne, nije ovo putovanje kroz vrijeme, unaprijed i unazad, do različitih trenutaka. Postoje zvjezdani brodovi, koji vode, ka slobodi. Treba ići, da bi mogli do luke stići. Idemo uz stepenice, svaka od njih ima naljepnice... šta ti prvo privuče pažnju, to zapamti, jer će ti trebati.  Likovi i pozadina nisu nacrtani, ali nisu ni stvarni, oni su animirani filmovi...zamka koju trebamo proći...ovdje nisu polarne noći... Gledaj pravo, primijeti ljevo i desno, zadrži fokus, ovo nije pokus. Pokaži kartu što čuvaš u džepu mađioničaru, jer, ti voliš iluziju da stvoriš, a onda je u prah pretvoriš. Sretoh sanjare poput tebe i putovali su prostranstvima od snova. Često odu i stalno se vrate, isti put prate, a put isti nije, uvijek nešto novo otkrije. Kreativne pregrade su tu da ograde druge prostorije. Pomjeri pregradu,...

Čujem ti glas...čujem tvoje korake prolaze kroz duge i mračne hodnike...čujem kako dolaziš... Imam povez preko očiju, ne daju mi da te vidim...pratim po osjećaju. Isti smijeh još uvijek, po njemu te poznajem...Vidim ti lice sjećam se...svake crte na njemu i onog ožiljka posred obrve iz djetinjstva...Rukama pratim svaku crtu lica tvoga, znam da si ti... Ti ne znaš, da sam to ja...jer ne daju mi da ti kažem... Onda nas rastave i pred vratima ostave...svako u svoju prostoriju odlazi. Osjetim da si tu, iza zida što razdvaja dvije prostorije... Skidaju mi povez sa očiju, tu sam blizu tebe... Naslonimo  dlanove, s' jedne strane zida tvoje, s' druge strane ruke moje, osjetiš da sam tu, osjetim da si tu...u, ovom vremenu koje postoji, osjete se i kroz hladne zidove, dodiri tvoji i moji. Jedan zid nas dijeli, sve i kad bi htjeli...kad bi kroz zidove vidjeli... Prozori zatvoreni stoje...da mogu da se otvore... Uzmem olovku i pišem po zidu... Da li na tvojoj strani zida, napis...

Zatvori odaje, noćas ih čuvaju, čuvari. Stvari neka se same poprave. Jer, rastavljene igračke iz djetinjstva, sastavljamo kao odrasli. Jesmo li tome dorasli? Kako dani teku sami u nekoj osami, pisani i brisani razlozi, uvijek ih čovjek nalazi, nekako se snalazi. Sjediš i bilježiš...ustaneš i pokreneš igru preokreneš. Ne znaš gdje si, znaš šta osjećaš, i ko jesi. Nije ovo san, nije noć, i nije dan...nešto između svega tog neki krug, u kom se nalaziš. Nacrtao si ga pomoću šestara, slušao kako olovka list para...tačke kružnice spaja... Prošao si sve te tačke toliko puta, tvoje biće luta...od kutka, do kutka, pa opet ispočetka. Čeka...čeka da vidiš, ono što već znaš...a čuvaš od sebe Spojio si snove i javu...tražio si onu pravu liniju otpora, bez izgovora. Na koju tačku kružnice stanu sve riječi tebi, u odbranu. Jer, u tvom stanu sve je po nekom planu. Slike vise sa zida, svaka od njih lice i naličje ima. Uzimaš kutije, otvaraš, izvadiš stvari, opet vratiš, zapakuješ ih naza...