Gdje si ti...ako nisi ovdje...gdje sam ja...ako nisam tu...

Čujem ti glas...čujem tvoje korake prolaze kroz duge i mračne hodnike...čujem kako dolaziš...
Imam povez preko očiju, ne daju mi da te vidim...pratim po osjećaju.
Isti smijeh još uvijek, po njemu te poznajem...Vidim ti lice sjećam se...svake crte na njemu i onog ožiljka posred obrve iz djetinjstva...Rukama pratim svaku crtu lica tvoga, znam da si ti...
Ti ne znaš, da sam to ja...jer ne daju mi da ti kažem...
Onda nas rastave i pred vratima ostave...svako u svoju prostoriju odlazi.
Osjetim da si tu, iza zida što razdvaja dvije prostorije...
Skidaju mi povez sa očiju, tu sam blizu tebe...
Naslonimo  dlanove, s' jedne strane zida tvoje, s' druge strane ruke moje, osjetiš da sam tu, osjetim da si tu...u, ovom vremenu koje postoji, osjete se i kroz hladne zidove, dodiri tvoji i moji.
Jedan zid nas dijeli, sve i kad bi htjeli...kad bi kroz zidove vidjeli...
Prozori zatvoreni stoje...da mogu da se otvore...
Uzmem olovku i pišem po zidu...
Da li na tvojoj strani zida, napisane riječi idu?
Napolju su oluje, nestalo je struje...
Pišem poruke, u ruci držim svijeću...da li se naša bića susreću, idu li ka novom proljeću?
Kažem sebi, o tebi misliti neću...prekrižim riječi, pa opet napišem...
Ova samotnost, svijetlost traži...put pokaži...
Hodamo po sobama, čujemo kako po podu koraci negdje odu...
Sjedimo i gledamo fotografije, svako u svojoj prostoriji svoju emocije sakrije.
Gdje si ti, ako nisi ovdje...gdje sam ja...ako nisam tu...
Vjetrovi pijeskom pustinje prekrili, tragove sakrili, da jedno, drugo ne bi pronašli.
Negdje tamo gdje su pješčane dine koje pjevaju dok pijesak kliže...
Zagrli jastuk, kad san doputuje...
Na kojoj strani spavaš, da li sanjaš, ili ne... kradeš mi snove, pa ih staviš na jastuke tvoje...
Jesi li znao, kad si mi snove krao da je mjesec sobu obasjao?
Tvoje lice mi otkrio, kad si me mjesečevim nitima pokrio.
Spavala nisam...za laku noć si me poljubio u obraz...
Tada, vidjela sam... u, ogledalu odraz čovjeka koji ljubav čeka.
Ja sam ti daleka...do mene vodi bezbroj prepreka...i jedna rijeka.
Ali, opet se tvoj korak prikrade, misli da mi pročita i snove ukrade...
Pa ih ponese u torbi snova...viteže, ne prilazi bliže...
Do mog srca se teško stiže...kao da bisere na ogrlici ova noć niže...
Čuju se kapi kiše po olucima...kišobrani plešu po ulicama.
Zastalo vrijeme, ti gledaš mene dok spavam...ne znaš da ne spavam, samo se pretvaram.
Uvijek pobjegnem, uvijek srce zatvaram.
Ja sam ti dijete vjetra...živim negdje ispod sunčevog spektra.
Jesi li znao, da je mjesec tebe odabrao, da pokucaš na vrata od snova...i da se vratiš svake večeri iznova...
Sjediš na stolici čitaš knjige sa police...mjesec pokaže tvoje lice i kosu...
Tvoje ruke što okreću stranice...prate te nesanice.
Da nije ovih u srcu prepreka, sve bih ti rekla...
Poneka suza bi niz lice potekla, ali ja sam ti daleka...
Jesi li znao, da si posebno mjesto u mom srcu dobio...dok te san lovio...
Prišla sam...ti si spavao i sanjao...u snu govorio moje ime...
Uzela sam knjigu iz tvojih ruku i čitala ti do duboko u noć...onda sam tebe ja pokrila mjesečevim nitima...za laku noć poljubila.
Kiša je polako prestajala padati...tek poneki kišobran bi plesao ulicama.
Hoćeš li mi obećati...kad odeš...da ćeš se sjećati i opet vratiti?
Mjesec će tragove do mene sakriti, samo ti možeš moje snove pratiti.
Ja ću te budna čekati...
I teče dan...dođe noć...dođe san...i ti ćeš doći...znam
Kroz prozor gledam lica skitnica...čujem tvoje korake kako idu niz oblake...spuste se niz stepenice...ruke otvore vrata od tavanice.
Ugledaš moje...ugledam lice tvoje...
U meni još se stare rane broje...one stoje i postoje...
I ona jedna rijeka kojom alasi plove i ribe love...za snove...
Jesi li znao, da si već odavno moje srce ukrao...i da te ono prati...ne želi odustati...
Kao da su, odlučile mjesečeve niti tvoje snove ka mojim voditi.
Kao da su, u škrinjama nekog vremena spojili slova tvoga i mog imena.
Oči nam zažmire, prstima pratimo naših lica konture.
Samo jedan tren u vremenu, za nas vječnost u noći...otvaramo oči.
Ko je sanjao...ko stvarnost imao...ili smo oboje budni?
Je li ove noći kiša padala...ili se to ljubav prikradala pa nas odala?
Je li se to naša pjesma pjevala...ili je vatra gorjela u hladnim noćima?
Misli su se čitale u očima...ruke su se tražile...kad su se pronašle i spojile, onda su plesale.
Viteže, ne vjerujem u bajke, vjerujem u stvarni osjećaj...moje snove čuvaj...ja ću čuvati tvoje...mjesec noćas šalje svijetlost u odaje za nas dvoje...
Mogu da nam stave povez preko očiju...srcem i dušom osjetiš da sam tu...osjetim da si tu...
Ljubavlju mogu da se otvore i vrata koja ne postoje... poruke koje moje ruke po zidu napišu, na drugu stranu zida da doputuju.
Gdje si ti...ako nisi ovdje...gdje sam ja...ako nisam tu...ne brini, naše duše se uvijek pronađu...
Pročitaj neku priču, poljubi za laku noć...ti ćeš doći...ja ću doći, kad mjesec prospe niti jedno, pored, drugog ćemo biti, ovdje i tu...u zagrljaju...
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci!
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash