Sad mi reci...gdje si?

Zatvori odaje, noćas ih čuvaju, čuvari.
Stvari neka se same poprave.
Jer, rastavljene igračke iz djetinjstva, sastavljamo kao odrasli.
Jesmo li tome dorasli?
Kako dani teku sami u nekoj osami, pisani i brisani razlozi, uvijek ih čovjek nalazi, nekako se snalazi.
Sjediš i bilježiš...ustaneš i pokreneš igru preokreneš.
Ne znaš gdje si, znaš šta osjećaš, i ko jesi.
Nije ovo san, nije noć, i nije dan...nešto između svega tog neki krug, u kom se nalaziš.
Nacrtao si ga pomoću šestara, slušao kako olovka list para...tačke kružnice spaja...
Prošao si sve te tačke toliko puta, tvoje biće luta...od kutka, do kutka, pa opet ispočetka.
Čeka...čeka da vidiš, ono što već znaš...a čuvaš od sebe
Spojio si snove i javu...tražio si onu pravu liniju otpora, bez izgovora.
Na koju tačku kružnice stanu sve riječi tebi, u odbranu.
Jer, u tvom stanu sve je po nekom planu. Slike vise sa zida, svaka od njih lice i naličje ima.
Uzimaš kutije, otvaraš, izvadiš stvari, opet vratiš, zapakuješ ih nazad i zatvoriš...
Rijetko govoriš, kad govoriš, riječi u minimalno pretvoriš.
U tih nekoliko izgovorenih riječi, uspiješ sve reći.
Razumiješ sve oko sebe bolje nego drugi ljudi...u tebi ne spava sreća, ona te jutrom budi.
Kapi rose na listu, tragovi boje na kistu, sobna svjetiljka i nekoliko ispisanih redova...
Čuješ glas što govori preko televizora, znaš gdje si...na novoj, a staroj adresi.
Poštanski broj još uvijek je tvoj...
Koncentrične kružnice u kojim si ti postaju tvoji slobodni prostori...
Navučeni zastori, svijetlost ekrana i praznina stana popunjena stvarima koje ne poznaješ.
Pišeš sve da bi zapamtio, otišao si, pa se vratio. Otvaraš ormare, zatvaraš, te stvari nisu tvoje.
To nije tvoja odjeća, ni cipele koje stoje u cipelarniku.
Hrpa papira razbacanih po stolu, čitaš, tražiš...nešto propuštaš, nešto gledaš, a ne vidiš, bježi ti u ispisanim redovima. Gledaj pažljivo, čitaj polako...
Spajaš dio po dio, negdje se skrio važan podatak...napravi korak ka riješenu, ne stoj u krugu, traži liniju otpora drugu. Težište ide prema gore, onda se vraća pamćenja su kraća nego proživljeni trenuci.
Sjediš, razmišljaš, da li znaš gdje si?
I ne, ne mogu misli zamisliti mjesto u kom boraviš često.
Jer toliko ti je strano sve oko tebe. Ponovo, iznova, nazad.
Pogledaj sat, minute broji, sve ih u jedno spoji.
Napiši na papiru razdvoji na slojeve, piši formule, briši rezultate, oni svaki tvoj korak prate.
Pusti umu i razumu da pamte sate koje ovdje provodiš...
Jedino tako možeš da se oslobodiš, ako se svojom intuicijom vodiš.
Izbriši sve što vidiš, umiri svoje misli.
Sad mi reci...gdje si?
U jednoj prostoriji koja ne postoji, sve je složio neko iz misli mojih.
Neko je znao sve što prolazim, gdje se krećem, kad iz stana izlazim, kad, u stan dolazim.
Pratili su me, iz snova uzeli podatke i složili prostoriju.
Znam to, jer sanjao sam kako slike vise sa zida svezane na užetu i imaju dvije strane.
Prolazio sam pored tih istih slika i vidio ljude koje sam sretao tog dana.
Sad se sjećam da su to uvijek bili drugi ljudi na slikama.
Da...imao bih olovku u rukama i zapisao bi sve detalje dana.
Onda bi me stigao san i sljedećeg jutra tih papira na stolu nije bilo.
Sve bi se promijenilo, osim adrese i poštanskog broja.
To nisu mijenjali...sad znam zašto.
Zašto, reci mi...
Zato, jer su željeli da mi to ostane u sjećanju, jer, nije važna bila adresa, već ono što se nalazilo unutar stana. Sjećanjima prostorija zatrpana. Još jedan u nizu njihovih projekta...
Da, u pravu si još jedan u nizu...
Ti...kako sve ovo znaš...
Znam, jer sam bila ovdje u ovom istom stanu...
Prošla sve kao ti, i još više...ovaj stan je odabran za njihov plan.
Zašto baš mi, da budemo ti?
Mi smo odabrani slučajnim odabirom kako su mi rekli.
Nisam povjerovala u to što su govorili, i krenula sam istraživati.
Pratim te od prvog dana kad su te doveli do ovog stana.
Sve su složili da izgleda kao prostor gdje živiš, preslikaju šeme i vraćaju vrijeme.
Kako se mogu vratiti iz ovoga u ono što zaista živim?
Upravo radim na tom. Idi u dubinu svog bića, briši sve što si vidio kroz ovih godinu dana.
Osjeti i sjeti se nečeg što ti je važno, što ti drži fokus. Taj aspekt neka te drži budnim.
Imaj realan lik na zaklonu. Pogledaj optičku klupu sva sjećanja stavi pod lupu.
Moj glas pusti da odlazi što dalje, neka te ne ometa.Stavi kapuljaču na glavu.
Kad ti postavim pitanje, tada skini kapuljaču, otvori oči, i odgovori mi na pitanje.
Polako se udaljavam i samog te ostavljam...
Kad se sve završi ništa ne piši, pogledaj slike što vise na zidu pomjeraće se i u krugove idu.
Vidjećeš ovaj put jedan lik bez naličja...biće to moj lik. Tako ćeš znati ko sam i naći ćeš me.
Jesi stigao do tačke sjećanja?
Jesam...
Dobro jer nema vraćanja nazad, idi ka riješenu. Pusti da se stvari okrenu...
Puštam...
Sad mi reci...gdje si?
Čekaj skidam kapuljaču, ustajem vidim optičku klupu, ne gledam u nju, prolazim kod stola se nalazim, olovka i papir vuče me da pišem, ne, idem dalje...
Kod slika sam, nema više ljudi, sve je prazno...Čekaj vidim jedan lik...to si sigurno ti.
Kako ću te pronaći, nema imena, adrese, ništa nema, osim tog kako izgledaš, svojim očima gledaš prema mojim očima...
Otvaram zastor, svijetlost prodire kroz otvore...tišine ne govore...
Polako...nije lako, znam sve prošla sam...
Izađi vani i zastani...pogledaj stan i znaćeš da nismo odabrani...
Kreni polako...niz ulice naći ćeš svoj stan i ugledati moje lice.
Izvan ovog prostora moj glas se ne čuje... važno je da tvoje biće vjeruje i zna gdje putuje, tako će znati gdje stanuje.
Čekam te gdje dan, danuje, u stanu, pored mog stana stanuješ...
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci.
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash