Jedne večeri kad su se sreli
Volio je on nju...još je voli.
Voljela je ona njega ...još ga voli.
Tražili su se po bespućima, po krhotinama prošlih dana.
Jer, reciklira se duša.
Kad je povrijede, polome na dijelove, emocije poput stakla rasipaju se.
Jedne večeri kad su se sreli, kako to obično biva, kad se ljubav pod okriljem noći sniva.
Našli su se njih dvoje, pa tako pronađeni, zavolješe se.
Njene riječi...zalječiše svaku ranu.
Njegove ruke...nježno grliše.
A želio je baš takvu djevojku. Od snova stvorio je njen lik.
Bila je nestvarna, poput pahulje nježna.
Imala je onu toplinu u sebi. U ta dva oka cijeli svemir se ušuškao i zaspao.
Pustio nju da zvijezde u džepu nosi, tek poneku da sačuva u kosi.
U stvarnost mu je doputovala, te noći dok je na stanici stajala i čekala voz.
Voz koji ide u jednom smjeru, imala je naljepnicu na koferu.
Neobičan natpis privukao je njegovu pažnju.
Pisalo je: ja sam dijete zvjezdanih staza. Pomislio je da voli seriju "Zvjezdane staze".
Prišao je i upitao je: gdje putuje ovo divno biće, što zvijezde nosi u kosi?
Do zvjezdanih staza.
Izvadila je album iz kofera i poput djeteta otvorila ga pokazujući mu sve sličice koje je skupljala...one samoljepljive...sjećate se?
A dijete nije bila...već djevojka.
Tog trenutka, znao je da će tu djevojku voljeti.
Tako je priča počela. Pričala se onako kako se voli i ljubav osjeća...kroz, zime i proljeća.
On...on je bio svoj, čovjek što umije da voli, romantiku čuva u džepu, baš poput asa u rukavu, i stvori predstavu.
I zavoliš ga...zavoliš tu njegovu običnu neobičnost...zavoliš svaki dio njegovog bića.
Svi imaju svoj skriveni dio sebe, tako su i oni otkrivali dio, po dio.
Pa su ti razlozi postali daljina među njima, a opet su se voljeli...tu, baš tu, gdje njihova ljubav ima otiske.
Svemir je znao da će se oni voljeti, nekako je sve kao scenu postavio, ni jedan dio nije izostavio.
Njihovi pogledi, njihovi zagrljaji, su zablistali izvan svih daljina, bili svijetlost fenjera i onaj natpis sa kofera.
Svijetlile su te noći stotine neonsko plavih sijalica, puna ljudi bila je Gospodska ulica, a oni su se pronašli na peronu, ruka, u ruci sreli su se te večeri u Banjaluci.
Zavoliš tako...kad i ne očekuješ...tek sanjaš i od snova lik spojiš... a onda ti svemir u stvarnost taj lik pretvori.
Da li je nešto bilo u toj večeri, da li su se otvorili koferi snova, ili nešto bijaše u njima poput magneta koji privlači dvoje ljudi?
Kao po nekim nacrtanim poljima približavali su se i zastali, istog trena znali, da su jedno, drugo odabrali. Prohladno decembarsko veče, kad srca toplinu traže, kad neka pravila ljubav slaže.
Donio je topli čaj da se zgriju njene nježne ruke i poklonio joj rukavice.
Smijala se očima. Imala je dvije rupice na obrazima. Imala je dušu djeteta koje još kroz igru gleda svijet. Njen kofer bio je knjiga njenih putovanja.
On je živio blizu Banjaluke, ona je putovala nije imala adresu.
Šetali su kroz Gospodsku ulicu, slušali ulične svirače, iznad njih sijalice bile su posebna galaksija.
U njenoj kosi zvijezde su se zapetljale u pramenove i snivaju.
Želio je da taj trenutak traje, da kofer ostane tu...da ona bude pored njega.
Taj jedan trenutak, pogledi su se sreli...kroz neke prostore, realnosti kojim hodiše jedno, drugo te večeri su sreli.
Zime i proljeća kad voliš, jednako se ljubav osjeća, nisu to godišnja doba.
Neko je nekad, tamo negdje (kako mi kažu) pisao priču o njih dvoje.
I onda je dozvao vjetar iz knjige rasuo riječi i pustio ih da lete da baš u taj grad slete.
Da neonsko plava bude boja u noći kad nema zaborava.
Da on vidi nju, da ona vidi njega i da nastane čarolija iz tih pogleda.
Da se ukrste ruke usred Banjaluke.
Onog trena kad je kosa njena zvijezde nosila u kosi.
Onog trena kad ga je vidjela... ona je znala da je u ljubav svog života gledala.
Od tog trena oni se sretnu kad god se raspu riječi iz napisane priče.
On još tamo stanuje, ona putuje...
Uvijek je ljubav u taj grad vrati, kad se sretnu, oni se prepoznaju, jer, riječi iz priče slete na usne njegove i njene. A zvijezde doputuju da u njenoj kosi stanuju.
Kako priča govori, oni će se sretati uvijek kroz zime i proljeća voljeti i zajedno biti.
Jedne večeri kad su se sreli tada su oboje znali da su oduvijek jedno drugom pripadali.
Jedne večeri... kad mladić na peronu pored jedne djevojke zastane...priča zapisana ostane.
A kad te ljubav pronađe...onda te odvede tačno tamo gdje srce zna, zašto jače kuca...gdje duša osjeća dušu voljenog bića.
Autor teksta: Milena Vujinović
Prolazim večeras ulicom grada kog volim...iznad mene nebo od nekoliko stotina lampica neonsko-plavih. I priča mi dođe u misli. Napisah je i odaslah vama čitaoci.
Znate, vjerujem da su se njih dvoje sreli.
Kao što vi večeras možete nekog sresti, nekog ko će vam se u misli zaplesti.
Pa kad priču pročitate, ljubav da pronađete, ako je već imate da je čuvate.
Dragi čitaoci ljubav vam, od srca želim.
Autorska prava zadržana.
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci.
Slika preuzeta sa sajta: Pixabay
Voljela je ona njega ...još ga voli.
Tražili su se po bespućima, po krhotinama prošlih dana.
Jer, reciklira se duša.
Kad je povrijede, polome na dijelove, emocije poput stakla rasipaju se.
Jedne večeri kad su se sreli, kako to obično biva, kad se ljubav pod okriljem noći sniva.
Našli su se njih dvoje, pa tako pronađeni, zavolješe se.
Njene riječi...zalječiše svaku ranu.
Njegove ruke...nježno grliše.
A želio je baš takvu djevojku. Od snova stvorio je njen lik.
Bila je nestvarna, poput pahulje nježna.
Imala je onu toplinu u sebi. U ta dva oka cijeli svemir se ušuškao i zaspao.
Pustio nju da zvijezde u džepu nosi, tek poneku da sačuva u kosi.
U stvarnost mu je doputovala, te noći dok je na stanici stajala i čekala voz.
Voz koji ide u jednom smjeru, imala je naljepnicu na koferu.
Neobičan natpis privukao je njegovu pažnju.
Pisalo je: ja sam dijete zvjezdanih staza. Pomislio je da voli seriju "Zvjezdane staze".
Prišao je i upitao je: gdje putuje ovo divno biće, što zvijezde nosi u kosi?
Do zvjezdanih staza.
Izvadila je album iz kofera i poput djeteta otvorila ga pokazujući mu sve sličice koje je skupljala...one samoljepljive...sjećate se?
A dijete nije bila...već djevojka.
Tog trenutka, znao je da će tu djevojku voljeti.
Tako je priča počela. Pričala se onako kako se voli i ljubav osjeća...kroz, zime i proljeća.
On...on je bio svoj, čovjek što umije da voli, romantiku čuva u džepu, baš poput asa u rukavu, i stvori predstavu.
I zavoliš ga...zavoliš tu njegovu običnu neobičnost...zavoliš svaki dio njegovog bića.
Svi imaju svoj skriveni dio sebe, tako su i oni otkrivali dio, po dio.
Pa su ti razlozi postali daljina među njima, a opet su se voljeli...tu, baš tu, gdje njihova ljubav ima otiske.
Svemir je znao da će se oni voljeti, nekako je sve kao scenu postavio, ni jedan dio nije izostavio.
Njihovi pogledi, njihovi zagrljaji, su zablistali izvan svih daljina, bili svijetlost fenjera i onaj natpis sa kofera.
Svijetlile su te noći stotine neonsko plavih sijalica, puna ljudi bila je Gospodska ulica, a oni su se pronašli na peronu, ruka, u ruci sreli su se te večeri u Banjaluci.
Zavoliš tako...kad i ne očekuješ...tek sanjaš i od snova lik spojiš... a onda ti svemir u stvarnost taj lik pretvori.
Da li je nešto bilo u toj večeri, da li su se otvorili koferi snova, ili nešto bijaše u njima poput magneta koji privlači dvoje ljudi?
Kao po nekim nacrtanim poljima približavali su se i zastali, istog trena znali, da su jedno, drugo odabrali. Prohladno decembarsko veče, kad srca toplinu traže, kad neka pravila ljubav slaže.
Donio je topli čaj da se zgriju njene nježne ruke i poklonio joj rukavice.
Smijala se očima. Imala je dvije rupice na obrazima. Imala je dušu djeteta koje još kroz igru gleda svijet. Njen kofer bio je knjiga njenih putovanja.
On je živio blizu Banjaluke, ona je putovala nije imala adresu.
Šetali su kroz Gospodsku ulicu, slušali ulične svirače, iznad njih sijalice bile su posebna galaksija.
U njenoj kosi zvijezde su se zapetljale u pramenove i snivaju.
Želio je da taj trenutak traje, da kofer ostane tu...da ona bude pored njega.
Taj jedan trenutak, pogledi su se sreli...kroz neke prostore, realnosti kojim hodiše jedno, drugo te večeri su sreli.
Zime i proljeća kad voliš, jednako se ljubav osjeća, nisu to godišnja doba.
Neko je nekad, tamo negdje (kako mi kažu) pisao priču o njih dvoje.
I onda je dozvao vjetar iz knjige rasuo riječi i pustio ih da lete da baš u taj grad slete.
Da neonsko plava bude boja u noći kad nema zaborava.
Da on vidi nju, da ona vidi njega i da nastane čarolija iz tih pogleda.
Da se ukrste ruke usred Banjaluke.
Onog trena kad je kosa njena zvijezde nosila u kosi.
Onog trena kad ga je vidjela... ona je znala da je u ljubav svog života gledala.
Od tog trena oni se sretnu kad god se raspu riječi iz napisane priče.
On još tamo stanuje, ona putuje...
Uvijek je ljubav u taj grad vrati, kad se sretnu, oni se prepoznaju, jer, riječi iz priče slete na usne njegove i njene. A zvijezde doputuju da u njenoj kosi stanuju.
Kako priča govori, oni će se sretati uvijek kroz zime i proljeća voljeti i zajedno biti.
Jedne večeri kad su se sreli tada su oboje znali da su oduvijek jedno drugom pripadali.
Jedne večeri... kad mladić na peronu pored jedne djevojke zastane...priča zapisana ostane.
A kad te ljubav pronađe...onda te odvede tačno tamo gdje srce zna, zašto jače kuca...gdje duša osjeća dušu voljenog bića.
Autor teksta: Milena Vujinović
Prolazim večeras ulicom grada kog volim...iznad mene nebo od nekoliko stotina lampica neonsko-plavih. I priča mi dođe u misli. Napisah je i odaslah vama čitaoci.
Znate, vjerujem da su se njih dvoje sreli.
Kao što vi večeras možete nekog sresti, nekog ko će vam se u misli zaplesti.
Pa kad priču pročitate, ljubav da pronađete, ako je već imate da je čuvate.
Dragi čitaoci ljubav vam, od srca želim.
Autorska prava zadržana.
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci.
Slika preuzeta sa sajta: Pixabay
Primjedbe
Objavi komentar