Kako bi voljeli da...kao riječ i kao slika...
Jeste li bili, u nekim vremenima, tamo, gdje spajamo nespojivo.
A kako spojiti nespojivo, kako ne osjećati ovaj svijet i njegov splet.
Mi kao da se vraćamo i tražimo dijelove što u kutiji stoje i čekaju da ih naše ruke spoje.
Sebi tako obećamo, kako ne osjećamo sve što koža osjeti.
Ona pamti, jednako kao što naše misli pamte...
Ovo sad je...perspektiva druga.
Možemo li shvatiti da i obrnutu perspektivu možemo pratiti.
Kao broj, kao riječ, kao slika...podaci koje čuvamo u ladicama.
Pitaš se gdje je razlika između navika i odluka.
Kako bi voljeli da ...sve ono što nas dobro poznaje ponekad kaže odgovore, ali ne, ne želi nam reći.
Kao da se skriva i čeka da odleti krilima leptira.
Mi...mi svojim snagama i potragama potpišemo papir sa obećanjima, a navike razliju ostatak tinte po papiru. Ispod tinte potpis i znaš svoj rukopis.
Samo ne znaš kad si potpisao odluku, i izvukao iz džepa naviku, stavio na sto i partiju odigrao.
Kroz magle sjećanja što ti pokažu tvoj lik postaneš umjetnik, odigraš ulogu kao po nalogu i kažeš zbogom onom jednom razlogu, koji te pokreće.
Opravdaš sebi časove koje si propustio kao pijesak kroz prste, šta vidiš kad se magle razbistre.
Jedan horizont događaja, utiče li na tebe kao posmatrača.
Da li do tebe svijetlo stiže ili te uspomene drže u svojim okovima?
Možeš li izaći izvan svega, ako izlaza nema? Traži izlaz, onaj jedan prolaz, onu jednu pukotinu ...
Osjetiš pritisak, kakav je utisak kad znaš, da samo ti i jedino ti ovom petljom upravljaš?
Koliko puta si stao pred zatvorena vrata?
Je li ih neko otvorio za tebe? Nije...
Ne, ti ih sam otvaraš, kad kažu da izbora nemaš, vjeruj imaš.
Nisu te razumjeli, i neće...ne osjete želju da te saslušaju, jer unaprijed napisane redove imaju.
Ti stvaraš prilike, donosiš odluke, u džepu čuvaš navike.
Tvoje ruke rade i grade biće bez fasade, bez maske koju ljudi inače nose.
Ti maske nemaš, jer, ideš srcem kroz oluje, kad niko ne vidi i ne čuje, u tebi sve vjeruje.
Vjeruje da zalud nije, prijeći sve prepreke.
Plačeš kad ti suze idu, ne brišeš ih maramicom i ne skrivaš osmijehom.
Smiješ se, kad srce usnama pošalje poruku sreće, ne skrivaš, šta osjećaš.
Jer, šta osjećaš sa usana izgovaraš.
Ne priznaješ napisane misli, jer ti to nisi. Sve ih redom brišeš i tvoje misli pišeš.
Pišeš ih perom i tintom na onoj staroj hartiji, još uvijek igraš u već odigranoj partiji.
Bili su to dani što, u ovo vrijeme još postoje.
Nekad, eto ponekad ti se čini da spajaš dijelove po prašini, pa nestanu svi opisi i natpisi, ne znaš koji dio gdje treba sklopiti. Koliko kapi vode iz te tvoje čaše popiti da nestane žeđ od pustinje oko tebe.
Nekad pustinju osjetiš unutar sebe, neka oaza postane staza, koja vrati cvijet pustinje u tvoje ruke.
Kako li samo umiju da polome sve aksiome sabiranja koji definišu šta tvoje ruke brišu i pišu.
Kad bi samo dopustili, kad bi te pustili, da budeš ti.
Nema u tebi toliko dilema, koliko ih ljudi u tebi vide.
Ne odustaju, ne popuštaju, jer, ne znaš ti, kao što oni znaju.
U jednoj ruci kamen, u drugoj stoji plamen, u srcu stoje generacije od emocije.
Hladan pogled na licu, toplinu čuvaš u sebi, šta oni znaju o tebi?
Jesu li duge noći proveli budni, dok su oči san tražile.
Jesu li tvoje rane zaliječili, tvoje bitke vodili?
Nisu...
Jesu li tvojim cipelama skupljali snagu kilometrima, mjerili barometrima težinu vazduha u tvojim grudima?
Nisu...
Jesu li voljeli umjesto tebe, disali zrak, prolazili kroz mrak?
Nisu...
Znaš zašto?
Zato, jer ti sam eliminišeš svoje strahove, biraš puteve i vodiš bitke.
Vidiš svijet drugačije, nekad u osami, nekad među ljudima.
Pitaju se šta u tebi tako tajanstveno ima?
Zapravo nije tajanstveno, već jednostavno.
Nisi usamljen, kad si sam, tada sanjaš i slažeš slagalice.
Imaš svoj stav, tvoj unutrašnji svijet, s' vanjskim rezonuje i po tome komponuje svoje melodije.
Prolaziš i gledaš ljude kako u ovim danima spajaju dijelove, i uvijek im onaj jedan nedostaje, kako se svoj u ovom svijetu danas među ljudima ostaje?
Ti odgovor znaš, jer ga u srcu imaš, imaš i taj dio koji si sa ostalim dijelovima spojio.
Kako da se sastave svi dijelovi kad se rastave?
Kako da se vrate u početno stanje, imamo li to znanje?
Svaki dio tebe jedan je dio priče koju pričaš dok je čitaš.
Dok ideš svijetom ovim vođen srcem svojim.
I da, plakaćeš, ići će suze niz lice, i smijaćeš se kad ti do smijeha i nije.
Znaš zašto? Zato, jer znaš da u sebi to znanje imaš.
Sve ono što ljudi kažu, to njihov odraz je u ogledalu.
Jer, ono što vide u tebi, oni imaju u sebi.
Sve ono, što u drugima prepoznaš, u sebi imaš.
Svi mi ljudi smo dijelovi, koji su povezani. Kad se sretnemo u treptajima naših očiju čuda se tamo negdje u onim, i u ovim danima događaju.
Ljudi dijelove rastave, ljudi dijelove sastave, ljepo je kad svoj i sebi svojstven, čovjek ostane.
Kad sastaviš dlanove, tvojim očima pogledaš svijet oko sebe, vidiš sve ljepote koje su tu...kad ptica ostane na tvom ramenu...znaćeš da pripadaš ovom vremenu.
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci.
Slika je preuzeta sa sajta: Unsplash
A kako spojiti nespojivo, kako ne osjećati ovaj svijet i njegov splet.
Mi kao da se vraćamo i tražimo dijelove što u kutiji stoje i čekaju da ih naše ruke spoje.
Sebi tako obećamo, kako ne osjećamo sve što koža osjeti.
Ona pamti, jednako kao što naše misli pamte...
Ovo sad je...perspektiva druga.
Možemo li shvatiti da i obrnutu perspektivu možemo pratiti.
Kao broj, kao riječ, kao slika...podaci koje čuvamo u ladicama.
Pitaš se gdje je razlika između navika i odluka.
Kako bi voljeli da ...sve ono što nas dobro poznaje ponekad kaže odgovore, ali ne, ne želi nam reći.
Kao da se skriva i čeka da odleti krilima leptira.
Mi...mi svojim snagama i potragama potpišemo papir sa obećanjima, a navike razliju ostatak tinte po papiru. Ispod tinte potpis i znaš svoj rukopis.
Samo ne znaš kad si potpisao odluku, i izvukao iz džepa naviku, stavio na sto i partiju odigrao.
Kroz magle sjećanja što ti pokažu tvoj lik postaneš umjetnik, odigraš ulogu kao po nalogu i kažeš zbogom onom jednom razlogu, koji te pokreće.
Opravdaš sebi časove koje si propustio kao pijesak kroz prste, šta vidiš kad se magle razbistre.
Jedan horizont događaja, utiče li na tebe kao posmatrača.
Da li do tebe svijetlo stiže ili te uspomene drže u svojim okovima?
Možeš li izaći izvan svega, ako izlaza nema? Traži izlaz, onaj jedan prolaz, onu jednu pukotinu ...
Osjetiš pritisak, kakav je utisak kad znaš, da samo ti i jedino ti ovom petljom upravljaš?
Koliko puta si stao pred zatvorena vrata?
Je li ih neko otvorio za tebe? Nije...
Ne, ti ih sam otvaraš, kad kažu da izbora nemaš, vjeruj imaš.
Nisu te razumjeli, i neće...ne osjete želju da te saslušaju, jer unaprijed napisane redove imaju.
Ti stvaraš prilike, donosiš odluke, u džepu čuvaš navike.
Tvoje ruke rade i grade biće bez fasade, bez maske koju ljudi inače nose.
Ti maske nemaš, jer, ideš srcem kroz oluje, kad niko ne vidi i ne čuje, u tebi sve vjeruje.
Vjeruje da zalud nije, prijeći sve prepreke.
Plačeš kad ti suze idu, ne brišeš ih maramicom i ne skrivaš osmijehom.
Smiješ se, kad srce usnama pošalje poruku sreće, ne skrivaš, šta osjećaš.
Jer, šta osjećaš sa usana izgovaraš.
Ne priznaješ napisane misli, jer ti to nisi. Sve ih redom brišeš i tvoje misli pišeš.
Pišeš ih perom i tintom na onoj staroj hartiji, još uvijek igraš u već odigranoj partiji.
Bili su to dani što, u ovo vrijeme još postoje.
Nekad, eto ponekad ti se čini da spajaš dijelove po prašini, pa nestanu svi opisi i natpisi, ne znaš koji dio gdje treba sklopiti. Koliko kapi vode iz te tvoje čaše popiti da nestane žeđ od pustinje oko tebe.
Nekad pustinju osjetiš unutar sebe, neka oaza postane staza, koja vrati cvijet pustinje u tvoje ruke.
Kako li samo umiju da polome sve aksiome sabiranja koji definišu šta tvoje ruke brišu i pišu.
Kad bi samo dopustili, kad bi te pustili, da budeš ti.
Nema u tebi toliko dilema, koliko ih ljudi u tebi vide.
Ne odustaju, ne popuštaju, jer, ne znaš ti, kao što oni znaju.
U jednoj ruci kamen, u drugoj stoji plamen, u srcu stoje generacije od emocije.
Hladan pogled na licu, toplinu čuvaš u sebi, šta oni znaju o tebi?
Jesu li duge noći proveli budni, dok su oči san tražile.
Jesu li tvoje rane zaliječili, tvoje bitke vodili?
Nisu...
Jesu li tvojim cipelama skupljali snagu kilometrima, mjerili barometrima težinu vazduha u tvojim grudima?
Nisu...
Jesu li voljeli umjesto tebe, disali zrak, prolazili kroz mrak?
Nisu...
Znaš zašto?
Zato, jer ti sam eliminišeš svoje strahove, biraš puteve i vodiš bitke.
Vidiš svijet drugačije, nekad u osami, nekad među ljudima.
Pitaju se šta u tebi tako tajanstveno ima?
Zapravo nije tajanstveno, već jednostavno.
Nisi usamljen, kad si sam, tada sanjaš i slažeš slagalice.
Imaš svoj stav, tvoj unutrašnji svijet, s' vanjskim rezonuje i po tome komponuje svoje melodije.
Prolaziš i gledaš ljude kako u ovim danima spajaju dijelove, i uvijek im onaj jedan nedostaje, kako se svoj u ovom svijetu danas među ljudima ostaje?
Ti odgovor znaš, jer ga u srcu imaš, imaš i taj dio koji si sa ostalim dijelovima spojio.
Kako da se sastave svi dijelovi kad se rastave?
Kako da se vrate u početno stanje, imamo li to znanje?
Svaki dio tebe jedan je dio priče koju pričaš dok je čitaš.
Dok ideš svijetom ovim vođen srcem svojim.
I da, plakaćeš, ići će suze niz lice, i smijaćeš se kad ti do smijeha i nije.
Znaš zašto? Zato, jer znaš da u sebi to znanje imaš.
Sve ono što ljudi kažu, to njihov odraz je u ogledalu.
Jer, ono što vide u tebi, oni imaju u sebi.
Sve ono, što u drugima prepoznaš, u sebi imaš.
Svi mi ljudi smo dijelovi, koji su povezani. Kad se sretnemo u treptajima naših očiju čuda se tamo negdje u onim, i u ovim danima događaju.
Ljudi dijelove rastave, ljudi dijelove sastave, ljepo je kad svoj i sebi svojstven, čovjek ostane.
Kad sastaviš dlanove, tvojim očima pogledaš svijet oko sebe, vidiš sve ljepote koje su tu...kad ptica ostane na tvom ramenu...znaćeš da pripadaš ovom vremenu.
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci.
Slika je preuzeta sa sajta: Unsplash
Primjedbe
Objavi komentar