Škrinja, švelja i špajz

Polako otvori vrata... i budi tiho da ne čuje niko. Pusti muziku na radiju i slušaj pjesmu... Ne gledaj oko sebe, pogledaj duboko u tebe...  Da... tamo baš gdje ništa ne znaš, a sve znaš.  Na dlanovima imaš zapisane riječi pusti neka kiša ispere tragove olovke... A dobro znaš već odavno u mislima zapisano imaš sve što kiša obrisa... Lagano udanheš poželiš da se sakriješ... od sebe i ljudi... Ne idi... tu budi... Ostavi satove tamo negdje na ormanima među zaboravljenim stvarima Dozvoli sebi let sa pticama... ulje na platnu obojano je temperama... sve slomljeno u sebi spoji... I čitaj... čitaj ono što je život u tebi napisao... daj mu smisao... daj mu krila... pogledaj iz profila stvari što želiš zaboravi... a, što ti se pamti, ti zapamti... Budi svoj u igri toj, baš onako kako osjećaš, ispuni ono što sebi obećaš, ne ono što drugi žele i od tebe traže. Samo tvoje biće na tasovima vage može dovesti do prevage... Evo ja, volim vrijeme, ono vrijeme......

Čitao sam jutarnje novine... listao ih tek da stignem od početne, do završne stranice, a onda sam vidio tu sliku i to lice... Viđena je na mjestu  udaljenom od mene svega tri ulice... kažu danima već stoji na istom mjestu... svaki dan dolazi pola sata kasnije nego prethodnog dana. Ostavio sam doručak na stolu neka se hladi... čekaće me znam sigurno... priča o njoj čekati ne može... Doslovno sam iz stana uletio u autobus... gledao sam na sat izgledao sam kao neko ko na posao kasni i moji pogledi kroz prozor nisu bili ljudima jasni... Tražio sam da nije negdje tu... šta ako je otišla... Kako nisam prije ugledao priču o njoj... kao za inat nisam danima listao novine... Zapisujem na papir sljedeće: Između bajki i stvarnog svijeta mašta šeta... tako nekako. A priča o njoj ide ovako... čitam ti članak iz novina... Kod čuvene antikvarnice stoji ona... pored drveta... s' pogledom koji ledi no, ako malo bolje pogledaš vidjećeš nešto toplo u tim očima... Uvijek u istom mantilu i s...

Da ja sam ta što... prolazim stazom od snova pronađem poneki od zalutalih stihova. Pjesmu sastavim, dijelove od emocija rastavim... i onda nastavim. Da me niko ne vidi... velom noći skrivena... lice prekriveno u sjeni. Jedna tajna u sasvim običnoj ženi... ne želim da neko zna više o meni, ostajem nevidljiva, moj glas je kompas. Jedno veče nosih gitaru u futroli... neko mi reče: dobro ti veče. Može jedna pjesma za mene... tako to obično krene. Ne dam ti blizu prići, samo ti rekoh...trebam ići... voz će uskoro stići. Ti ne odustaješ... Kažeš to je samo jedna pjesma... ništa više... treba mi da je čujem... da si stvarna u to da povjerujem. Da čujem tvoj glas... gdje žuriš... noć je ispred nas. Da vidim tvoje lice koje se krije... pogledam te oči koje su svijetlo u noći. Rekoh ti... poznajem riječi romantično složene... a u njih ne vjerujem. Ne, zaista ne vjerujem u bajke one iz djetinjstva... a opet u njima poruka ima... Samo ljubav... ljubav drugačije izgleda iza pogleda......

Pogledaj kako se sunce i mjesec sretnu, kad dan odlazi sa pozornice, a noć izlazi iza paravana... I pitam se kakva je to veza između noći i dana... vole se na daljinu... a žive za blizinu. Evo nas... sreli smo se... nakon toliko i toliko godina... a čini se decenija... Prošle su tri godine... a nas dvoje i dalje... dva lika, u priči bez oblika. Skup prilika i neprilika...čista matematika... Zapela nam je gramatika na usnama... zakopčaj tajnu da se ne kaže... Spoj smo fantastike i romantike. Stvarno ti kažem... gdje to može da bude... A opet kad pogledam... to si ti pored mene... Ovo sam ja u mojoj koži, to znam jer, osjećam. Da ovo sam ja pored tebe... (pogledam se u ogledalo) tako malo je trebalo... a tako mnogo nedostajalo. Rijetko ko je moje lice vidio... čuju samo moj glas preko radija kad krene emisija koju vodim... mada ponekad ta emisija vodi mene... Možda su od kristala odsjaji mene ovdje poslali. Možda... ovo što osjetimo nije stvarno i otopiće se kao snjeg što se...

Zatvoriću sve prolaze koji ne postoje, a naziru se... Spakovaću u kutije uspomene i ostaviti tamo gdje su već odavno trebale biti. Bez potpisa i adrese gdje god ih vjetar odnese, tamo dom neka pronađu. Skinuću sloj sjećanja sa kože i kad kažu da ne može... onaj sloj gdje je bio dodir tvoj... nestaće, a ostaće tu... neki dodiri nikad ne odu. Izbrisaću o tebi sve što piše i ne piše... a tebe biće sve više... Ti opstaješ... potajno i dugotrajno... Pokisla ptica na grani drveta... poruka ispod jastuka... pročitam je nekoliko puta prije spavanja... San otima želju očima... one bi da čitaju jer, onda kao da si tu. Trenuci nestaju, nedostaju... duboko u meni ostaju... Gdje si... skrila te noć... čuva te dan... još jedan se otme uzdah u grudima... tražim te među ljudima... ne nalazim te... Čekam da me probude, a savršeno sam budna. Samo da dotaknem tvoje dlanove na kojim toliko toga piše... da te zagrlim i ništa više... Pitam ulice jesu li srele tvoje tragove, gledam u prozore da p...